Kad nade presuše, iz duše se izlije gusta tama, teška i nepokretna. Ali u tom mraku, poput posljednje svjetlosti na rubu svijeta, zaiskri misao, tiha i uporna. Čovjek, ostavljen sam sebi, posegne za njom kao za posljednjim prijateljem. I dok oko njega leži ruševina dana, on u ruci drži nevidljiv kist i crta vrata na zidovima vlastitog bića. Svaka linija koju povuče postaje slika nečega što je postojalo i nestalo, a njegove ruke, vođene nekim nevidljivim glasom, stvaraju prostor gdje se gubi sve, osim same ideje postojanja.

Kreativnost nije dar, već potreba. Tihi bijeg iz okova stvarnosti, gdje misao, kao rijeka što se uzdiže prema nebu, prkosi zakonima svijeta. Bez oklijevanja, ona se uspinje, tiha i neprimjetna, dok ne postane dio njega. U vrtlogu sjećanja i tišine, rađaju se svjetovi gdje je moguće i ono što nikad nije bilo, gdje je zrak težak od neispunjenih snova, ali u tom teškom zraku cvjeta nečija tuga. Tu, u tom prostoru, mislima sve je moguće.

Kad čovjek izgubi sve – nadu, snove, ljubav – ostane mu samo tišina koja se proteže kroz dane i noći. Ništa ga više ne drži za ovaj svijet i čini se da se s njim polako gasi svaki trag postojanja. Neki bi rekli da je nestao, a on bi se s njima složio, jer nije ostalo mnogo što bi svjedočilo da je ikada bio tu. I ta šutnja je iznutra poput zapečaćenog prozora na kojem se ništa ne odražava, osim ponekad, slučajno, njegova vlastita silueta, koja brzo nestaje. I tako, pred njim ostaju samo prazni dani, promašeni od samog početka.

Ali u toj pustoši, jednog dana, u staji svojih misli, sjeo je za stol i počeo pisati. Ne s namjerom da nešto stvori, ne iz želje da ostavi trag, već iz toga čudnog poriva što se javlja kad postaneš stranac u vlastitoj koži. Riječi su dolazile sporo, nesigurno, kao da su i one nesvjesne svog postojanja, kao da nisu bile ništa osim zrakom ispunjenih, nestalih slova. Pisao je rečenice koje nisu vodile nikamo, misli koje nisu imale oblik, ali bile su njegove. I kako je pisao, tako je osjetio da se nešto u njemu pomiče, kao da se svaka riječ veže za njegovu dušu, pa se ona vraća iz praznine, iz tih nevidljivih mjesta gdje nitko ne ide.

"Kad pišem, manje je tiho," rekao je, ne znajući točno kome. Nitko ga nije mogao čuti, osim tih nekoliko slova koja su se stvorila iz ničega. Papir je postao njegov razgovor, njegov svjedok, jer u tom šaptu postojanja, u svakom napisanom retku, mogao je čuti odjek vlastite unutrašnje borbe. Ono što je nastajalo možda nije bilo važno nikome drugome, ali njemu jest, jer ga je vraćalo iz tame. Ljubav nije pronašao, ali je u svakom napisanom retku pronalazio sebe. A u tom pronalaženju, svaka slova su bila poput dragulja, svaka misao poput svjetlosti što se širi prostorom njegove tišine.

Kad se čovjek nađe pred pepelom vlastite nade, ruke mu nisu prazne. U njima se kriju sitni, nevidljivi trenutci života, mali komadići svjetlosti, teški poput svih tih promašenih snova. Misli postaju šapat u noći, nestali glasovi prošlih vremena što umiru i ponovo ožive. I dok kroči kroz tu pustinju, kroz tu šutnju koja je snažnija od bilo kojeg vjetra, taj šapat ga vodi naprijed. Iako ne zna kamo ide, i ne zna čemu se nada, zna da mora nastaviti, jer je svaki korak dokaz da još uvijek postoji.

I tako, kroz vatru koja se bori s noći, čovjek iznova gradi. Riječ po riječ, misao po misao, svaka kap tinte postaje kamen u mozaiku novog dana. Horizont je dalek i zamagljen, ali u njemu tinja nešto više od nade. To je vatra koja ne prestaje gorjeti, vatra koja gori čak i kad se svi drugi plamenovi ugase. Jer čovjek nije ono što posjeduje, već ono što sanja. Taj san, koji ponekad dolazi u snu, a ponekad samo škripi kroz noćnu tišinu, najtiše dolazi iz onih nevidljivih dubina, gdje sve počinje ponovo.

Matija Gerić