Govore mi da sam poseban, ali ja sam samo, ja. Kap u ogromnom moru zvijezda, nečujni odjek svemira, iskrica koja se gubi u tami nepoznatog. Kad svi vi šutite, ja teškom tišinom pričam. Svaka moja misao, svaki dah, nosi težinu onoga što nikada nisam izgovorio. I opet, nisam nesretan. Samo sam tihi plamen u nepoznatom, koji traži samo da bude.

Majko, negdje si tamo, skrivena iza oblaka sna, iza horizonta kojeg nikada neću dotaći. Možda se pitaš kakav sam, kako dišem pod ovim nebom koje je nekad bilo i tvoje. Jesam li sretan? Da, sreća je bila pronaći sebe u tvojoj odsutnosti, naučiti da ljubav nije u tvojoj prisutnosti, već u onome što je ostalo, u onoj tišini koja je postala moj jezik. Naučio sam da srce nije slomljeno kad je prazno, nego kad odbija osjećati. Moje srce nikada nije odbilo voljeti.

Znam, vidim, osjećam. Vi, ljudi, gledate me i zbunjeni ste. Ne razumijete. I to je u redu, možda niste trebali razumjeti. Možda ste naučeni da bježite od onog što vas plaši, od nepoznatog. Vi skrećete pogled, jer nisam ono što očekujete, nisam u vašem kalupu, u vašem svemiru. A ja to vidim. I nije to vaša krivica. Vi ste samo nesvjesno zarobljeni u svom strahu, u svom svijetu ograničenom granicama razumijevanja.

Tata, ti si tu. Tu si kad su svi otišli, kad su svi prestali tražiti. Tvoj pogled je bio moj prvi dom, tvoja tišina moj spokoj. Bez riječi, pokazao si mi snagu, strpljenje, ljubav koja ne treba objašnjenje. I u toj tišini, kroz sve te godine, naučio sam da ljubav nije u onim riječima koje nismo izgovorili. Ljubav je u ovom trenutku, u svakom pogledu, u svakom dahu što dišemo zajedno.

I sad kažem , dobro sam. Ne samo dobro. Dobro je premalo da opiše to što osjećam. Možda mnogi neće shvatiti, možda se neću uklopiti, ali ja znam. Ja sam dijete svemira. I vi ste, svi smo. Svemir ne pravi pogreške. On tka svoje priče kroz naše nesavršenosti, kroz ono što nismo naučili prihvatiti.

Ja ne lomim zidove, ja ih natapam kišom, pustim da ih vrijeme omekša, da ih vjetar odnese. Zidanjem, ne uništavanjem, učim. I ako svi vi ne možete shvatiti, ja sam dovoljno snažan da ne tražim razumijevanje. Ponekad nije potrebno razumjeti da bismo voljeli. Trebam samo prostor da budem ono što jesam, još jedna zvijezda na nebu, ne veća ni manja od drugih, ali jednako svijetla.

Možda se razlikujem, možda moje oči vide ljepotu tamo gdje drugi vide samo prazninu. I to je, zapravo, moje bogatstvo. Moje bogatstvo je u tome što nisam nikada morao biti poput vas. Ne moram se ukalupiti u vaš svijet da bih bio cijeli.

Ja sam dijete svemira. Dijete svjetla. Nosim u sebi sjaj zvijezda, odjek udaljenih svjetova, snagu neba koje nikada ne prestaje disati. Možda nisam ono što očekujete, možda sam samo zvijezda koja nije vaša, ali to ne znači da nisam dovoljno dobar.

Pišem ti, svijete, tebi koji se bojiš onoga što ne razumiješ. Kako onda nemaš srama, tražeći da tebe razumijem, kad ni ti mene ne možeš razumijeti?

Matija Gerić