Tiha večer. Samo treperava svjetlost ekrana i Karlo pored mene, utonuo u priču o Forestu Gumpu. Njegov pogled bio je dubok, kao more koje čuva tajne svojih valova. Gledao je, ne trepćući, kao da ne promatra film, nego vlastiti odraz u zrcalu koje mu se pružalo pred očima.
„To sam ja,“ rekao je tiho. Glas mu je bio jedva čujan, poput povjetarca što dodiruje lišće, ali te su riječi odjeknule u meni kao šapat mora koji mijenja obalu. Osjećao sam kako mi srce staje, kao plima koja se povlači u tišinu. Bilo je to kao da sam iznenada zaronio u duboku vodu, bez zraka, a ipak pun svijesti. Jedan tren. Vječnost. I tada sam shvatio , kako objasniti Karlu, mom nježnom dječaku, da je svijet ponekad okrutan prema onima koji hodaju drukčijim stazama, ali da te staze vode do ljepote koju drugi ne mogu ni zamisliti?
Forest je trčao kroz život, dok ga nije shvatio. Karlo, pak, hoda po rubovima svijeta, gdje boje pjevaju, a tišina ima miris. Njegove misli su poput vjetra, slobodne, neuhvatljive. Gledajući njega, osjećam da ne razumijem sve, ali znam, Karlo razumije nešto što mi, zarobljeni u pravilima i očekivanjima, ne možemo. Njegova sloboda nije u fizičkom kretanju, već u slobodi uma.
Zar su naši životi išta drugo osim priča o trčanju? Neki trče da pobjegnu, neki da pronađu, a neki da osjete slobodu. Karlo trči kroz svoje misli, pronalazi slobodu tamo gdje je svijet ne vidi. Svaki njegov korak, svaka riječ, svaki osmijeh, to su njegove male pobjede , tihi proboji kroz buku stvarnosti. On nije poput nas, on pronalazi ljepotu u tišini koju drugi ne vide.
Te večeri nisam bio njegov učitelj. Bio sam učenik. Karlo me naučio da ne trebamo razumjeti sve da bismo voljeli, da najdublje istine dolaze u tišini, da ljepota nije uvijek u onome što možemo imenovati, nego u onome što prepoznajemo samo srcem.
Dok smo sjedili jedno pored drugoga, svijet je postao savršen. Ne zato što je bio lak, nego zato što je Karlo, u svom pogledu, u svojoj šutnji, pronašao ono što svi tražimo. Svoj prostor. Svoje značenje. Svoju istinu. Taj trenutak bio je kao zlatna žarulja koja je obasjala mračnu sobu, poput zore koja se rađa iz noći, donoseći svjetlost koju nijedna tama ne može ugušiti.
Karlo je pronašao svoj vlastiti svemir, u kojem su sve istine već bile na svom mjestu, poput zvijezda koje s vremenom nađu svoju putanju, unatoč svim oblačnim noćima. I sada znam, onaj svemir, njegov svemir, nije samo njegov , u njemu postoji nešto univerzalno.
Možda je to najljepša stvar koju sam naučio od njega: svatko od nas nosi svoj svemir, a ljepota je u tome što su ti svemiri povezani, čak i kada ne govorimo istim jezikom.
Matija Gerić
irida
bglavac
