Naše misli su stvarno čudne, a čudne su nam zato, što zapravo o njima jako malo znamo. Kad kažem «jako malo znamo» pri tome ne mislim na znantveni dio znanstvene zajednice, koja o tome zna više od običnog čovjeka, već na ono, nama sasvimn nepoznato sakriveno znanje, koji ljudi sa niskom mentalnom sposobnošću zaključivanja, iz svoje nesposobnosti zovu «teorija zavjere».

Što se zapravo događa sa našim mislima, postaje sve transparentnije – ali ne u širokoj masi ljudi, već isključivo kod pojedinaca. Koji je to moment ili stanje mozga ili ne znam čega  kad se misli realiziraju u stvarnost života i pronađu svoj cilj, pokušati ću vam ispričati kroz vrlo neobičnu praksu, kojom se bavim i koja mi se događa već duže vremena. Posljednjih godinu dvije – posebno te zadnje dvije godine, realizacija misli postala je gotovo munjevita. Povećala se je moć telepatije, intuicije, ali i realizacije misli i razmišljanja u praksi.
Pitam se da li je oko Zemlje, slabljenjem magnetnog polja Zemlje, su se misli počele oslobađati i konačno tražiti – odnosno počele su dostizati svoj krajnji ostvarivi cilj ?
Drugo pitanje, sa kojim se bavim je,.. da li čovjek mora dostići određen stupanj moći vladanja razmišljanjem ili stupnjem svijesti, prije nego se takve stvari u praksi počnu dešavati.

Sa mislima treba biti vrlo oprezan. U to sam se uvjerio kroz praksu.

Subliminarne poruke, kroz muziku, flmove, reklame i ostale medije, mogu tako nekim načinom ili putem, biti upotrebljene protiv ljudi, koji sami sebe drže pod okovima vlastitih misli, poput neke usmjerene, odnosno krivo usmjerene energije.

Ali pređimo na praksu, jer praksa je ono što potvrđuje pravilo, a praksom se bavim upravo ja svaki dan i na to sam počeo posebno obraćati pažnju.

Trebao bih se sjetiti svih slučajeva koji stvarno ima mnogo, no nabrojiti ću samo one, koji su izuzetno zanimljivi i koji su mi ostali u sjećanju.
Početi ću sa ovim koji je najsvježiji..

Neki ljudi, koje dobro poznajem riješili su se podstanarstva i dobili su od grada stan. Živjeli su u rupi koju su plaćali mjesečno 300€, kad imaš prihod koji to jedva pokriva, onda ne moram opisivati, o kakvom se životu ili kvaliteti života radi.
Stvarno mi je drago zbog njih.

Kako su se preselili, morali su neke stvari baciti, neke su se od kvalitete prilikom preseljenja raspale i da ne nabrajam.
Prilikom posjete kod njih u stanu u kojem sada žive, debatirali smo o rasporedu namještaja i kako se prostor može optimalno urediti..

Rekao sam im u razgovoru, da svaku večer kad izađem van nađem i li naiđem na smeću takvih stvari koje su 10 puta u boljem stanju od ovih koje sada  imaju. Naravno da su me pogledali iskosa, jer kad ljudima kažeš «smeće» oni u glavi stvore sliku smrdljivog bidona sa krepanim ribama i slično. No praksa je pokazala sasvim drugu sliku. Sada se dešavaju slijedeće situacije.
Ljudi koji imaju novaca, kupe nakon kraće upotrebe svojih stvari, neku novu i bolju stvar ili namještaj, a nemaju nikoga poznatog tko bi uzeo. Njihov prijašnji namještaj ili neke stvari koji je u izvrsnom stanju tako su osuđeni – baciti.
Bogati se obično druže sa bogatim ljudima, ali najčešće nemaju niti vremena prodavati te stvari, pa ih jednostavno iznesu na cestu uz kantu od smeća.
Tako sam jednom prilikom, ugledao prekrasan kožni trosjed -  kao nov i mislio sam da se netko seli, pa ga je trenutačno iznio iz kuće van zbog prijevoza, no netko ga je bacio,..na žalost dok sam to shvatio i okrenuo auto 500 m  dalje, više ga nije bilo, gledao sam samo kako ga dvoje ljudi koji su ga spazili krcaju u kombi i odvoze…bili su brži. Takav trosjed košta oko 20 000 kn.

Nakon što smo posjetili naše poznanike i rekli im da dođu kod nas, da im damo neke sitnice koje nam ne trebaju i koje su nam viška, a koje će njima dobro doći, ostali su iznenađeni našom «novom»kutnom garniturom koju smo imali u sobi, a koju prilikom njihovog zadnjeg posjeta nismo imali..

- O kako vam je super ovo, gdje ste to kupili..

- Našao sam ga na smeću – odgovorio sam

Gledali su me u nevjerici
- Ma daj zezaš se..

- Ne ni najmanje, a pogledaj ovo…
Odveo sam ih do velike bijele komode sa 8 ladica koje su se otvarale posebnim patentom tako da su ladice bez obzira na kilažu robe u njima uvije se isto klizeći otvarale.
- Ajme pa ovu komodu sam gledala neki dan košza 7000 kn

- Znam – rekao sam,..ali ja sam ovu našao na smeću, pravi kapitalac
- Ma daj,… zajebavaš se..graknula je ženska u nevjerici

- Uopće se ne zajebavam,..odgovorio sam joj sasvm ozbiljno.
I sada dolazi do ključnog momenta:

- Kaži mi što ti treba i nabaviti ću ti – rekao sam joj sasvim ozbiljno

Bez ustručavanja i ko iz topa rekla je da joj treba ormarić za cipele sa par ladica za hodnik.

- Ok – rekao sam,..stiže

Izračunao sam da je za realizaciju misli  potebno oko tri dana, ovisi koliko je zahtjevna ideja ili želja, jer tri dana kasnije uz zid kod kante od smećam u jednoj uskoj ulici našao sam upravo takav ormarić u besprijekornom stanju. Ja i žena smo se samo nasmijali i otvorili bunker karavana i trtuli ga unutra.

Sjetio sam se odmah još nekoliko bisear poput ovoga koji pokazuju da je to sve samo ne slučajnost.
U jednom periodu, dok sam još ponešto i kupovao za kompjuter – a sad su to samo lijepa sjećanja, služio sam se pentium 4 i procesorom Celeron na 2,4 GHz. Naravno da mi je kompjuter bio spor. Ali dobar priocesor od Intela u to vrijeme imao je gadnu cijenu. Recimo najjači procesor u to vrijeme od 3.0 GHz, koštao je oko 3000 kn. I tako sam ja sjedeći iza kompjutera, mislio kako bi bilo dobro da imam Intelov procesor od 3 Ghz.
Prošlo je od toga par mjeseci.
Žena i ja izašli smo u grad pješke.
To je bio neki lijevi period, kad smetlari danima nisu odvozili smeće, pa kontejnerima nisi ni mogao prići od hrpa vreća oko njih. Dok sam prolazio rivom, moje nepogrešivo kompjutersko oko, registriralo je na vrhu prepune kante, ventilator sa hladnjakom za socket 478.
Kako se matične ploče te vrste više nisu prodavale i proizvodile, svaki komad bio je zlata vrijedan za servis.
Skinuo sam taj ventilator sa vrha natrpanog kontejnera i stavio ga u polumraku u vrećicu i nastavio sa šetnjom.
Na večer kad sam došao kući, gotovo da se nisam ni sjetio na taj ventilator, nego mi neki glas kaže da ga pogledam…

Izvadio sam ga van.
Bio je pun prašine.
Okrenuo sam ga prstom i teško se je pokretao, a onda sam krajičkom oka uhvatio da se za ventilator nešto drži sa donje strane. Ne malo sam se iznenadio, kad sam ugledao zapečeni procesor, koji je ostao zaljepljen biljelom pastom za hlađenje za hladnjak ventilatora. Prepoznao sam po nožicama da se radi o 478 socket procesoru. Pretpostavio sam da je riknut, a i bio je u smeću…

Nekako sam ga uspio odvojiti od hladnjaka na jadovite jade.

Kad sam ga konačno odvojio i očistio, zaključio sam da je to procesor id Intela na 3.0 Ghz

Kako nisam imao šta raditi , i već je bilo kasno, odlučio sam ga prije nego što ga bacim, ipak isprobati…

Bio sam 100% uvjeren da je riknut, ali uvijek najprije probam, ..jer nikad se ne zna…

Ukopčao sam kompjuter i začulo se poznato Bip i sistem se je podigao.
Konačno sam imao procesor kakvog želim..
Ali nije tu priči kraj, imam takvih vrijednih primjera još.

Jednom prilikom sam odmaknuo stanicu za internet u neki mrtvi ugao jer nisam imao drugog izbora..Trebala mi je jača antena, a bio sam bez love.

Tri dana kasnije, šetajući gradom, opazio sam komad bijele žice koji je virio iz kontejnera. Kako sakupljam žice (kila žica je skoro 5 kn) izvukao sam je van iz kontejnera. Odmah su mi za oko zapela, dva pozlaćena okrugla navoja na krajevima tog kabla. Mislio sam da se radi isprva o produžnom kablu za Wireless antenu. Onda sam ugledao još mrežnih kablova koje sam izvukao i pri tome naišao na plosnati komad bijele plastike,  na kojem je prepoznatljivim slovima bio ispisan logo poznate firme D-Link.
Skužio sam poput čimpanze da kabel A i plastika B idu zajedno, no nisam znao šta je to, ali zato imam internet,…. i Google.
Kad sam došao kući, ukucao sam u google model i shvatio da sam našao usmjerenu Wireless antenu koja ima domet 2 km!!!! Cijena oko 1000 kn
Lista stanica koje sam sa njom ulovio (sa tom antenom)  bila je pozamašna i vodila je sve do centra grada – a ja baš nisam na idealnom položaju. Antena je bila ispravna.
Nakon tih ne baš više slučajnih želja, koje su se ostvarile u relativno kratkom roku i koje se stalno i dalje ostvaruju, jednu večer, dok smo razglabali žena, sin i ja za stolom, o tim misaonim slučajnostima, pala je zajednička ideja, da moram zamisliti kako ću pronaći kofer pun  novaca. Ono što se je nakon toga počelo dešavati, ravno je naučnoj fantastici. Od toga dana redovno i konstantno pronalazim KOFERE – istina doduše prazne, ali ne bilo kakve već u odličnom stanju, čiste, ne zaprljane, skupe,…trenutačno čekam onaj pravi – pun novaca, ja znam da ću ga naći, znam da to i nije jednostavno, ali što je najbolje imam sliku u glavi kako izgleda i stvarno je jako pun novaca – a unutra su dolari. Jedino što me brine da kad ga pronažem više ne bude Amerike, ali jebi ga želja mi se je ipak ostvarila. I tako kažem ja sinu kako od tog dana kad smo pričali stalno nalazim kofere. Kaže meni sin da nisam dovoljno fleksibilan i da moram zamislizti i vreću punu novaca. Drugu veče iza tog razgovora pronašao sam prazne vreće (od jute,..više njih), i par večeri nakon toga,..prazne.. ma jebem ti život. Ili sam zakasnio ili se moram još više potruditi. Vrhunac je bio neki dan kad sam pronašao kofer u kojem je bila vreća, a u džepu od kofera stara novčanica sa likom druga Tita od 5000 dinara,.. e sad jebiga nekako moraš počet,… ali krenulo je…