Kažu da je sudbina hladni rez od mača, ali nije sudbina ono što me vuče prema rubu. Nisu velike tragedije ni potresi svemira ono što izobliči ljudski um. Ne, ono što drobi dušu nisu planine koje treba savladati, već sitni kamenčići u cipeli, oni koji tiho režu kožu dok hodaš dalje, glumeći da je sve u redu.

Jutros me iz takta izbacio zvuk slavine koja kaplje. Svaka kap bila je kao udarac u bubanj moje svijesti, poput mučnog odbrojavanja. Da, to su te male stvari ,tanjur ostavljen na stolu, pogled koji nije zadržao toplinu, riječi koje nisu izrečene, i tišina koja se uvuče između dvoje ljudi kao nevidljiva magla.

Život nije oluja koja te razbije jednim udarcem, već tisuće sitnih kišnih kapi koje te moče dok ne ostaneš promrzao do srži. Nisu me izdale bitke na bojnom polju, već svakodnevne tihe izdaje , neizrečeno hvala, zaboravljen osmijeh, pogled prepun sumnje.

Najviše me boli šapat stvari koje nikada nisu bile izrečene. Ljudi misle da su u ludnici oni koji su pukli pod težinom nečeg grandioznog, ali istina je drugačija. Ludilo dolazi na prstima, skriveno u neprimjetnim detaljima u zamotanoj čarapi, u tonu glasa, u treptaju oka.

I tako, dok skupljam svoje male kamenčiće, osjećam kako me svijet drobi u prah. Nisam izgubio razum zbog munje koja me pogodila, već zbog tisuću malih uboda, onih koji ostavljaju nevidljive ožiljke.

Ludnica, prijatelju, nije ništa drugo nego zbirka onoga što nismo mogli zaboraviti.

Matija Gerić