Kaže on meni neki dan: „Jest, ljubav je divna stvar kome je moguća. Al' se pitam šta je sa svima onima koji su ružni? S bolesnima recimo, jer jebemu, ako je neko bolestan i ružan ne znači da nije željan zagrljaja i ljudske topline...Sve se bona danas gleda kroz prizmu reklame i savršenosti. Moraš biti - ili lijep, ili pri parama, ili guzonjin sin. Inače si ništa.“

On je prevalio tridesetu i sebi je ružan. Inače je divan. Ali on pojma nema o tome. Kad ga ugledaš na cesti osmijeh ti se sam od sebe razvuče usnama, čak i po ovakvoj kiši. Ima dušu kao Himalaju i kad te zagrli, znaš da te zagrlio čovjek. Koji bi za tebe otišao i na tu Himalaju pješke ako je potrebno. Nema djevojku, jer djevojke ne zanima njegova Himalaja dobrosti.

Kaže ona meni neki dan: „Ja znam da nisam lijepa muškarcima.“

Ona je najčudesnije stvorenje koje ćeš upoznati u životu i sebi nije lijepa. Te samim time smatra da nije ni muškarcima generalno lijepa. Inače je divna. Ali ona pojma nema o tome. Kad se progleda u ogledalu, ne vidi ono što vidim ja. Kako svaku prostoriju automatski renovira čim kroči svojim unikatnim duhom u istu. 

Oni su proizvod bešćutnog vremena u kojem je polugolo pućenje usana usred kupatila postalo mainstream. Dekolte i bojler vjerna druga dva. Gdje se žene ocjenjuju kao stoka na sajmu. A djevojčice od petnaest u haljinicama dozapičak nabadaju ulicom na 20centimetarskim štiklama, i rijetko im tko kaže da zapravo izgledaju kao klauni na onim drvenim štulama. Gdje okrutnost počinje još odmalena, pa su osnovnoškolci stalni inventar u uredu psihologa radi zadirkivanja u školi i po fejsu ako ne mogu pratiti trendove odjeće, obuće, mobitela i svega što diktira konzumeristički svemir. 

Svud oko nas ljudi nafilani propagandom, uvjereni da su ružni, debeli, mršavi, ćelavi, nikakvi. Oni koje nikakvom bajkom više ne možete uvjeriti da je smisao života zapravo samo ono što nose u očima, jer su akteri stvarnosti gdje su oči kao skener koji kad uđe u neku birtiju u sekundi ljude podijeli na neugledne i privlačne. One koji imaju ili nemaju. Fizički ili u novčaniku. Sa sisama i bez. Sa bicepsima i bez. Gdje je postalo sasvim nepotrebno ulagati u nutrinu, kad je vanjština ono što prodaje. Zajebi sad propuh u glavi, ako propuh doćeraš sa svojim Mercedesom u noćni klub. Tad si baja do jaja. 

Sjećam se kako mi je mater opisivala kako je izgledao ćaća kad se zaljubila u njega. Kao da opisuje neku banderu ili prometni znak zaostao poslije tsunamija ili Černobila. Prežgoljavi, nosati dvometraš kuštrave kose, s brojem cipela ko nekom lađom. Pa ipak joj je bio najljepši ikada. 

Taj veliki nos nam je specifična ostavština Mlinarevića. Prvo on uđe u prostoriju, pa onda mi. Nikad me to nije sekiralo. Naprotiv, smatram to nezamjenjivim unikatom kojeg sam dobila u nasljeđe. Onom čudesnom niti koja me genima veže samo za tu posebnu lozu ljudi. Pa sam tako visoka ko nezgrapna bandera, hodam smiješno, i čak u ravnoj obući koraci mi zanose ustranu, do zla Boga sam čupava, nožni palac mi liči na zasebnu republiku neovisnu od mog tijela, kad pričam mlataram dugim rukama ko žirafa-utopljenik, a kad otpustim grudnjak svaka sisa svoju politiku vodi. Pa ipak, imala sam svu ljubav ovog svijeta, i ljubav mi je bila i jeste uzvraćena. I nekako smatram da je to upravo zato jer sam svojim nosom parala oblake ponosa, a nisam tražila doktora za plastičnu operaciju.

Pogledaj sebe zato u ogledalu. Ponekad ti se čini da ni na šta ne ličiš i da je svijet za ništa. Možda je to ponekad jako često, s obzirom na količinu medijskog silovanja o kojekakvim trendovima. Ne budi glup. Nema ružnih ljudi. Ima samo ružnih duša. Usudi se biti svoj, baš takav kakav jesi. 

A ako te netko neće jer si debeo, žgoljav, bez para, bez auta, bez bicepsa, klempav, sa kvrgavim nosom ili ne daj Bože bolestan, to je super. I ne trebaju te željeti takvi. Nisi se ti rodio za svakoga. Samo za one koji će znati poštovati tvoj sjaj.

Martina Mlinarević Sopta