Zamislite osjećaj kiše na koži, kao da svaka kap donosi trenutak pročišćenja, ispirući nemire i težinu misli. Svaka kap nježno klizi, poput ruke prirode koja briše prašinu s naših duša, ostavljajući za sobom trag svježine i obnove.

Srca onih koji istinski "osjećaju" kišu ispunjavaju se neobjašnjivom radošću, tišinom koja govori više od tisuću riječi. U tim trenucima, čini se kao da svaka kap nosi obećanje novog početka, ispirajući gorčinu naših pogrešaka i ostavljajući nas čistima, spremnima za novi dan.

Ali, je li to doista tako jednostavno? Može li priroda učiniti ono što mi sami tako često ne uspijevamo?

Kao što kiša nježno ispire prašinu s naših duša, tako bi i naše riječi trebale biti nježne, blage poput ljetnog pljuska. Međutim, koliko često naše riječi djeluju suprotno, ostavljajući za sobom ožiljke dublje i bolnije od bilo koje fizičke rane? Srce se steže pri pomisli na bol koju smo možda nanijeli drugima, na trenutke kada su naše riječi bile oštrije od najoštrije oštrice.

Kada bi barem i mi, ljudi, imali takvu moć pročišćenja kao kiša! Zamislite samo , jedan snažan pljusak , jedan nalet iskrenog kajanja, i sve naše greške, svi tereti koje smo nanijeli drugima, nestaju kao tragovi na mokrom pijesku. Ali duboko u nama, u najskrovitijim kutcima naše svijesti, javlja se uznemirujuća misao, bismo li tada postali okrutniji? Bismo li lakše griješili, znajući da će te nevidljive mrlje biti izbrisane kao kapi koje s krošnje klize natrag u zemlju?

Ova misao budi u nama nemir, duboko ukorijenjen strah od vlastite slabosti, od same naše prirode. Osjećamo težinu odgovornosti za svaku izgovorenu riječ, svaki pogled, svaki uzdah. U tom trenutku shvaćamo koliko je stvarnost drukčija, koliko su naše riječi zapravo neizbrisive.

A riječi... te riječi, te nevidljive oštrice! Kako su samo moćne i kako ih olako bacamo, ne mareći za ožiljke koje ostavljaju. U trenucima ljutnje, riječi postaju strijele, hladne i nemilosrdne, probadajući tuđa srca s preciznošću koja oduzima dah. Tišina koja slijedi oštru riječ teža je od najcrnjeg olujnog oblaka, ispunjena grčevima krivnje i nemoći koji nas guše, ostavljajući nas bez daha.

Srce se lomi kada u očima voljenih vidimo sjaj bola, taj trenutak kada shvatimo da izgovoreno nikada ne možemo povući. Rana je ostala, zauvijek urezana, poput ožiljka na stijeni kojeg ni najjača kiša ne može izbrisati. U tim trenucima, osjećamo težinu svojih riječi kao da su od olova, vukući nas prema dnu oceana krivnje i žaljenja.

Tišina koja slijedi nakon oštrih riječi je teža i bolnija od svake oluje. U toj tišini leži neizgovorena isprika, čežnja za povratkom u trenutak prije nego što smo progovorili. Ali vrijeme se ne vraća. Riječi ostaju.

I tada shvaćamo, kao što ni najjača kiša ne može isprati ožiljke na stijeni, tako ni mi ne možemo izbrisati rane koje smo ostavili u tuđim srcima. Kap po kap, kiša će oblikovati kamen, ali ožiljci... oni ostaju.

Kiša je stala. Iza nje ostala je samo tišina, gusta i teška, kao neizgovorene riječi koje vise u zraku. Kapljice se još zadržavaju na listovima, kao da čekaju , ali ništa više ne dolazi. Samo taj trenutak, uhvaćen između neba i zemlje, između onoga što smo rekli i onoga što smo trebali reći.

Osjeća se praznina. U zraku, u pogledu, u rukama koje ne znaju kako ponovo dotaknuti. Srce, sada težeg ritma, nosi teret svake neizbrisive riječi, svake rane. Tišina traje, a s njom i spoznaja, ništa više nije isto.

Krošnje se lagano njišu, kao da šapuću odgovore koje nitko ne čuje. Hodam dalje, dok iza mene tragovi u mokrom pijesku polako nestaju, ali kiša ih nije izbrisala. Ništa nije izbrisala…

Matija Gerić