Na obzoru, gdje se nebo slijeva sa zemljom, stajao je muškarac. Njegove bose noge počivale su na vlažnoj travi, hladnoj poput tuge koja se uvuče u srce i ostane, nepozvana, nepoželjna. Gledao je prema zalasku sunca, u zlatnu svjetlost koja je blijedila, kao uspomena na trenutke za koje nismo sigurni jesu li ikada bili stvarni. Nebo je gorjelo tihim plamenom, a on je osjećao da svijet podrhtava od prisutnosti nečeg dalekog i nedokučivog, nečeg što nas uvijek izmiče, kao sreća što sklizne iz ruku.

Srce mu je bilo nemirno, poput rijeke koja nosi blatnjave ostatke oluje. U njemu je sve bilo zamućeno, kao da je svaki osjećaj i svaka misao nastajala iz dubokog vrtloga. Nosio je u sebi teret vremena i pitanja na koja nije znao odgovore. Priroda oko njega šutjela je, nepostojano vječna, kao da razumije sve, a ne objašnjava ništa.

Sunce je tonulo, umiralo kao dan, ali ne sa strahom, već s dostojanstvom koje je bilo gotovo ponižavajuće u svojoj veličini. Zlatna svjetlost rasipala se u narančastim i ružičastim tonovima, svaka boja nosila je sa sobom dio njegove duše: narančasta bila je čežnja koja je izgarala u njemu, zlatna nada koju je krio kao posljednji zalog, a ružičasta tuga koja je živjela u njemu kao tiha sjena.

„Možda priroda ima sve odgovore,“ pomislio je, „ili možda ne pita ništa jer zna da su odgovori suvišni.“

Vjetar je prošao kroz njega, hladan i nevidljiv, nalik ruci koja dodiruje, ali ne ostavlja trag. Glasnik tišine, nosio je poruke što nisu bile za riječi, već za dušu. Zatvorio je oči i disao, osluškujući kako se svijet oko njega pretače iz stvarnosti u san. Taj trenutak bio je potpuna istina, koja se nije mogla objasniti niti uhvatiti.

„Vjetar je slobodan,“ šapnuo je sebi, „ali uvijek pronalazi svoj put natrag. Možda je i čovjek takav , mora se izgubiti da bi se pronašao, zalutati da bi spoznao dom.“

Zvuk rijeke dopirao je do njega, tih, neprekidan, podsjećajući ga da život ide dalje, čak i kada mi stojimo. „Rijeka ne staje,“ izgovorio je tiho, „prepreke su samo trenuci. Ona ih nadjača, zaobiđe ili nosi sa sobom. Tako bih i ja trebao.“

Šuma iza njega bila je tamna i tiha, kao knjiga čije stranice ne smijemo prelistati. Stajala je nepokretna, ali puna života, svaka grana, svako drvo disalo je vlastiti svijet. „Drveće raste,“ pomislio je, „bez pitanja, bez žaljenja. Ide prema svjetlu, tiho, ne odustajući.“

Tišina koja ga je okruživala nije bila prazna. Bila je ispunjena težinom njegovih misli, koje su se stapale s prirodom, nestajući u njoj, postajući dio svijeta. Osjetio je olakšanje, kao da sve što je nosio u sebi više nije samo njegovo, već pripada svemu oko njega.

„Možda nije na meni da razumijem,“ rekao je, tiho, više za sebe nego za ikog drugog. „Možda je dovoljno samo biti. Kao rijeka što teče, kao sunce što se rađa i umire, uvijek iznova.“

Kad je posljednja zraka sunca nestala iza horizonta, a noć prekrila svijet tamnim velom, osjetio je kako mu se srce smiruje. Još uvijek nije znao odgovore, ali to više nije bilo važno. Svijet mu je šapatom rekao ono što je oduvijek trebao čuti, da u tišini ima mjesta za sve, za bol, za radost, za gubitak i čežnju.

Poput rijeke, naći će svoj put, makar kroz tamu, makar kroz kamenje. Jer sve što postoji , postoji u ovom trenutku.

„Sve je ovdje,“ pomislio je. „I ja sam ovdje. I to je dovoljno.“

Matija Gerić