Zašto? Zašto moram dokazivati tko sam, što sam, koliko vrijedim, kada nitko ne hoda mojim putevima? Kada se nijedna sjena ne pruža istim pravcem kao moja, kada se ni jedna kap kiše ne slijeva mojim licem na isti način?

Nosim taj teret nevidljiv, ali težak, poput kamena u grudima koji nije vidljiv oku, ali ga duša osjeća. Ispod svakog pogleda, u svakom tihom klimanju glave, u riječima koje nikad nisu izgovorene, ali odzvanjaju, čujem isto pitanje , Jesi li dovoljno dobar? Ali za koga? Za svijet koji ne poznaje moje strahove? Za ljude koji nikada nisu stajali na rubu mojih ponora?

Jesam li ptica u kavezu od vlastitih misli, uvjeren da sam slobodan samo zato što vidim nebo? Ali nebo nije ruka da me podigne, niti srce da me razumije. Nebo je ravnodušno. I možda su te rešetke nevidljive, možda ih nitko ne vidi osim mene, ali svaki put kad pokušam objasniti svoje korake, one se stegnu, nevidljive, a opet stvarne.

Tko ih je postavio? Svijet, tiho, bez riječi? Obitelj, sa svojim neizgovorenim zakonima? Prijatelji, sa svojim očekivanjima koja ne izriču naglas? Ili sam to ipak ja? Ja, koji sebe saplićem pitanjima, koji sam sebi postavljam sudove, koji krojim lance od vlastite nesigurnosti?

A rijeka ne moli da bude priznata. Ne pita stijene jesu li je dostojne, ne pita obalu za dopuštenje da do nje dođe. Teče jer ne zna drugačije. Ne čeka da postane more da bi dokazala svoju vrijednost, jer njezina vrijednost nije u onome što će postati, već u onome što već jest.

Pa zašto onda ja tražim potvrdu za svoje postojanje, kada nitko ne zna kako je nositi moju čežnju, moju tugu, moj san?

Sloboda nije u bijegu od okova, već u spoznaji da ih nikada nije ni bilo.

I možda, naposljetku, odgovor nije u meni, ni u drugima. Možda odgovor nije uopće potreban. Možda je pitanje ono što ostaje, tiho, postojano, vječno !

Što ako sam oduvijek bio slobodan, a to tek sada shvaćam?

Matija Gerić