U današnjem svijetu, održavanje odnosa postaje sve teži izazov, a to me pogađa dublje nego što bih želio priznati. Kao muškarac, suočavam se sa stvarnošću u kojoj se čini da je lakše prekinuti nego riješiti problem. Sve češće primjećujem da ljudi odustaju pri prvoj nesuglasici. Kao da smo izgubili volju da se borimo za ono što nam je važno. Ljubav, prijateljstva, obiteljski odnosi , svi su na udaru nekog novog pravila koje se sve više svodi na , ako nije savršeno, onda nije vrijedno truda.

I onda se pitam, je li moguće voljeti ako se stalno bojimo suočiti s nečim što nas može povrijediti? Danas smo previše fokusirani na sebe , na svoje potrebe, želje, osjećaje. S jedne strane, to je nužno jer voljeti sebe je temelj svakog zdravog odnosa. No, s druge strane, čini se kao da smo u tom procesu izgubili sposobnost da zaista razumijemo drugu osobu. Volimo samo dok je jednostavno, dok je lagano. Jednom kada stvari postanu teške, lakše je otići nego ostati.

Sve više gledam odnose u kojima jedan lajk ili pogrešna poruka mogu postati okidač za svađu. Kako smo došli do toga da naš stvarni život može biti urušen digitalnim tragom koji ne znači ništa? Gledam ljude kako se povlače, kako zbog sitnica prestaju vjerovati jedni drugima. Kao da smo zaboravili kako komunicirati bez tih posrednika , ekrana, lajkova, komentara ,koji često više razdvajaju nego spajaju.

Iako se društvo stalno vrti oko ideje da svatko mora biti samodostatan, ne mogu se oteti dojmu da smo zaboravili na važnost kompromisa. Voljeti nije samo udovoljavati sebi ,to je davanje dijela sebe drugima. Koliko puta sam bio svjedok da netko radije odabere vlastitu udobnost nego pokuša razumjeti tuđe emocije? Kao da postaje nebitno što druga osoba osjeća , bitno je samo da nama bude dobro. Ta sebičnost polako potkopava temelje svakog odnosa, a da toga često nismo ni svjesni.

Svi smo mi sada u nekoj vrsti natjecanja , tko će biti bolji, uspješniji, zadovoljniji sobom. Ljudi se sve više gledaju kao konkurencija. Čak i u prijateljstvima, više se ne gleda tko je tu da podrži, već tko može nešto ponuditi. Pomažemo li zato što je to ispravno, ili zato što očekujemo da ćemo nešto dobiti zauzvrat?

Razmišljam o tome koliko smo se udaljili jedni od drugih, i koliko se čini da su odnosi postali samo usputna stanica na putu prema nekom osobnom cilju. Ali bez obzira na sve, i dalje vjerujem da nije nemoguće izgraditi odnos koji nije temeljen na sebičnosti. Pitam se samo koliko je nas spremno na tu vrstu truda. Jesmo li sposobni ponovno prepoznati vrijednost ne samo u sebi, nego i u drugima?

Matija Gerić