Svi žele u Uniju i nitko iz nje neće van, jer je ondje divno. Zbilja? Svi unijski birokrati, domaći unionisti, njima odani mediji i ostale kolaboracionisti federalne Europske unije uglas pjevaju istu pjesmu: „Morate u EU inače ćete ostati izolirani! Vidite da svi hrle u Uniju, a nijedna zemlja-članica ne želi je napustiti!“ Ima li u tome istine?

Plaćenici briselske Unije tu nedemokratsku saveznu državu predstavljaju kao utopijsku zemlju meda i mlijeka koja će nam, dapače, dati 3 eura na naš jedan uloženi! Platit će nam, dat će nam iz vlastitih usta i na svoju štetu, kako bismo mi bolje živjeli! I u toj su zajednici svi strašno sretni, oni koji su izvan nje sa zavišću gledaju unutra, a nitko iz nje neće van. Ma nije li to fantastično? Jest, samo to je, na žalost, laž. To je gnusna, velika, debela laž. Ne vjerujete? Probudite se.

 

Kloaka bespoštedne indoktrinacijske kampanje

Nevjerojatno je kakvo dno doseže indoktrinacijska kampanja usmjerena protiv hrvatskih građana, koju iz državnog budžeta plaćaju upravo ti građani, a kojom se te iste građane – podcjenjujući njihov zdrav razum – želi uvjeriti da će im, glasaju li za Uniju, odmah poslije referenduma pečeni pilići ulijetati u usta.

I ne mislimo tu samo na one suludo djetinjaste tv-spotove, pamflete i ostalo prounijsko kolaboracionističko smeće koje smo iz proračuna platili 15 milijuna kuna. Ima tu još gorih metoda. Jedna je od najgorih ona koju provode plaćenički eurofanatični mediji, među kojima posebno mjesto zauzima sramotna tiskotina zvana „Jutarnji list“. Pod krinkom „istraživanja“, „članaka“, „analiza“, „prikaza“ i slično, ta propagandna unijska ekspozitura već dulje vrijeme objavljuje besramne prounijske pamflete u kojima ni najmanje ne preza od mrčenja papira ordinarnim lažima. To više i nisu novine, već plaćeni oglasnik koji objavljuje šarene laži savezne vlade u Bruxellesu.

 Nakon što su u Hrvatskoj već svi progledali i pomirili se da će, uđemo li kojom nesrećom u EU, sve poskupjeti, da nema nulte stope PDV-a, da će se „povlaštene mirovine“ smanjivati itd., nakon svega toga ovako trabunjaju ovi u Jutarnjem: „Neće nam poskupjeti kruh i mlijeko, branitelji invalidi neće izgubiti povlastice i stranci nam neće pokupovati zemlju, ali ćemo zato moći ići raditi u druge zemlje Unije, imati besplatno zdravstveno osiguranje u cijeloj EU i niže račune za mobitel.“ I mala djeca znaju da su ovo gluposti.

Ali unijska propagandna kampanja preko pamfletića poput „Jutarnjeg lista“ vodi se vrlo mudro. I treba paziti da nas ne zavede. Jer, neće oni napisati punu laž, nego će samo od istine odvojiti onaj „neugodni dio“. A onda će Unija, maskiravši svoj propagandni letak u članak u nekom od svojih medija plasirati takvo što kao „pravu istinu“.

 

„Prava istina“ ili gola laž?

Pogledajmo, recimo, kako Unija preko svog pamfletnog medija reklamira PDV na sve. Veli Jutarnji: „U Europskoj Uniji ne postoji nulta stopa PDV-a, najniža je pet posto. Ali PDV od pet posto znači i prihod u državni proračun kojim se zatim mogu financirati mjere koje ublažavaju eventualno poskupljenje.“

Kakva intelektualna gimnastika! Naravno da u Uniji ne postoji nulta stopa PDV-a jer je PDV (uz dio BDP-a, poljoprivrednih pristojbi i carina prema trećim zemljama), jedan od glavnih izvora punjenja ogromnog proračuna Unije. Pa jasno da se toga ne žele odreći!

A objašnjenje da je to prihod proračuna kojim se mogu (ali i ne moraju!) financirati mjere za ublažavanje poskupljenja je zapravo točno, ali sumanuto: čemu povećavati PDV kako bismo punili proračun iz kojeg bismo financirali ublažavanje poskupljenja? Pa nemojmo uvesti taj nepotrebni PDV na kruh i mlijeko, onda artikli neće ni poskupjeti i neće biti potrebe za mjerama ublažavanja poskupljenja! Jasno kao dan, ali u tom slučaju ništa ne bi poskupjelo, pa Unija ne bi dobila dio koji se za nju mora izdvojiti iz PDV-a! Eto u čemu je stvar!

Na primjedbe o smanjenju suvereniteta, odnosno prenošenju dijela suvereniteta, Unija preko svojih medijskih plaćenika odgovara ovom čarobnom floskulom: „Hrvatska ne ulazi u Europsku Uniju da bi se u europskim institucijama zaposlili hrvatski predstavnici, već obrnuto: oni će tamo sjediti zato što će Hrvatska postati članica Europske Unije, da bi mogli zastupati njene interese, tj. zato da od tog članstva hrvatski građani imaju što više koristi.“

Moš’ mislit koje koristi! Pa ako osim domaće administracije moraš financirati još i onu saveznu, unijsku, kako možeš imati od toga koristi!? Što više guzica u foteljama financiraš – to više gubiš! I neće oni tamo zastupati nikakve hrvatske interese. To je čista laž. Hrvatski članovi Europskog parlamenta zastupali bi isključivo interese nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju, a komesarima Europske komisije izričito je zabranjeno da zastupaju bilo čije interese osim komisijskih. Tko bi u Uniji zastupao nas? Nitko. Eurokrati ionako ni ne spominju svoju zemlju, nego ju nazivaju „zemljom koju najbolje poznajem“. Pročitajte o svemu tome više na našoj podstranici EU danas.

Trubi dalje Unijska truba: „U EU ulazimo kao suverena zemlja i samo manji dio svog suvereniteta prenosimo na zajedničke europske institucije, gdje će sjediti naši predstavnici s pravom glasa, pa i veta. S druge strane, činjenica da se neke odluke više neće moći donositi mimo hrvatskog glasa u neku ruku znači i proširenje hrvatskog suvereniteta. Osim toga svaka država iz Europske Unije može i izaći. A kao što znamo, to dosad nijedna nije tražila.“

Ovo je, pak, skoro u potpunosti pogrešna informacija. Ili točnije, ovo je govno u celofanu. Kakvo crno proširenje suvereniteta?! O čemu oni to? Pa u Uniji bismo bili zastupljeni s 1,6% zastupnika! Ne bismo ondje širili nikakav suverenitet – u Uniji bismo bili manji od statističke pogreške! Ali je zato točno da svaka država može iz Unije i izaći. Samo kako? Vežite pojaseve: izaći iz Unije nije nimalo lako.

 

Kako izaći iz Unije? Pazite! Procedura nije nimalo jednostavna!

Za izlazak iz EU potrebne su i neke ustavne pretpostavke na strani same zemlje članice koja bi napuštala tu zajednicu “ujedinjenih u različitostima”. U našem slučaju, ta se ustavna pretpostavka nalazi u članku 142. stavku 6. Ustava Republike Hrvatske. Ondje, naime, stoji da se odredbe toga članka o udruživanju odnose i na uvjete i na postupak razdruživanja. To praktično znači da bi se, što se tiče našeg Ustava, moralo provesti sve ono što se zahtijeva i za udruživanje (odnosno priključenje). Dakle, morao bi se pokrenuti postupak razdruživanja, što bi mogla zahtijevati jedna trećina zastupnika u Saboru, Predsjednik Republike ili Vlada RH. Potom bi o razdruživanju odlučivao Sabor i to dvotrećinskom većinom svih zastupnika, onda bi se (u roku od 30 dana od dana te odluke Sabora) raspisao referendum na kojem bi se za razdruživanje (kao uostalom i za priključivanje Uniji) tražila većina glasova birača koji su pristupili referendumu. A onda bi tek počela priča o razdruživanju s Europskom unijom.

Ta priča počinje tako da zemlja koja želi otići iz Unije obavijesti Europsko vijeće o odluci zemlje članice o razdruživanju, nakon čega započinju (vrlo mučni, dugotrajni i naporni) pregovori između zemlje članice koja želi odlepršati iz unijskog jata i same Unije. Proces odlaska iz Unije očito prilično nalikuje procesu ulaska u nju, bar je tako propisano. Dakle, vrlo je naporan. Zapazite da nije propisano koliko ti pregovori mogu trajati. Zapravo je malošto uopće precizno propisano u pogledu izlaska iz Unije…

Po dovršetku „pregovora“, Unija bi sa zemljom članicom sklopila poseban ugovor (samo nebo zna kako bi taj točno izgledao), a koji bi obuhvaćao i okvir budućih odnosa odlazeće zemlje i Unije. Pregovori se obavljaju u skladu s člankom 218. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju EU (jedan od ugovora koji se Lisabonskim ugovorom mijenja i dopunjuje), a koji propisuje ulogu Europske komisije i visokog predstavnika za vanjske odnose u tom procesu na način da oni daju preporuke Vijeću koje svoju konačnu odluku donosi kvalificiranom većinom (prije čega se treba pribaviti i privola Europskog parlamenta). Način postizavanja kvalificirane većine propisuje se člankom 238. stavkom 3. pod b) Ugovora o funkcioniranju EU. Točna narav pristanka Parlamenta također nije potanje propisana, no Europski parlament ionako nema značajniju ulogu među polugama europske “demokracije”, pa to i nije pretjerano važno.

Nakon što se sve to provede, ugovori prestaju biti obvezujući za zemlju koja izlazi, odnosno nakon dovršetka navedene procedure dotična zemlja više nije vezana ugovorima s Unijom. To se događa danom stupanja na snagu tog posebnog ugovora o povlačenju. Ali, Lisabon predviđa i mogućnost da do njega ne dođe! Jer naravno, moguće su i opstrukcije, recimo u vidu nemogućnosti postizavanja kvalificirane većine u Vijeću, nedobivanja privole Parlamenta i slično.

U takvim okolnostima, zemlja koja se povlači iz EU mogla bi se smatrati nečlanicom Unije (ili pravno nevezanom unijskim ugovorima) tek po proteku roka od dvije godine od dana kad je obavijestila Vijeće o svojoj odluci da želi napustiti Uniju. Iako je i taj period prilično dug, on se može čak i produžiti, ako to odluči Europsko vijeće uz suglasnost zemlje članice. Zbilja je teško dokučiti zašto bi uopće zemlja koja se želi razdružiti od Unije, nakon što podnese zahtjev, to željela učiniti što kasnije, ali, eto, Lisabon predviđa čak i takvu mogućnost. Ovakve bizarne odredbe jamačno služe proširenju manevarskog prostora same Unije u slučaju da se neka jogunasta članica poželi razdružiti, no prave dosege ovih odredaba tek treba vidjeti. Sama zemlja članica koja napušta Uniju, dakako, ne sudjeluje u radu Vijeća kad ono donosi navedenu odluku o razdruživanju.

 

I za kraj da ponovimo: kako bi točno u praksi izgledao proces razdruživanja neke zemlje članice od Europske unije ne može znati nitko – dok se to ne dogodi. U svakom slučaju, čini se da ovakve odredbe, uz malo lobiranja u zemljama članicama i unijskim institucijama, Uniji jamačno mogu poslužiti da proces razdruživanja zemlji članici koja poželi iz nje izaći dobro zapapri. A da ni ne pričamo o tome što bi bilo poslije i kako bi se prema toj zemlji Unija odnosila.

Eto, tako bi glasio cjelovit odgovor na pitanje o izlasku iz EU. Nije, međutim, točno ni ispravno reći da niti jedna zemlja nije tražila da izađe iz EU. Točno bi bilo reći da vlada nijedne države nije tražila da izađe iz EU. Otkud oni znaju da građani ne bi? Nitko građane to ni ne pita! Nek’ raspišu referendum o odcjepljenju od Unije u Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer. Pa da vidiš što bi se dogodilo…

Na navedenim primjerima ukratko smo pokazali kako Unija u celofan zamota svoje govno kad ga Europljanima želi ponuditi kao najljepšu bombonijeru. Ne vjerujte ni njoj ni njezinim plaćeničkim medijima ni riječi.

 

Doktor Göbbels ponovo jaše

Doktor Göbbels okreće se u grobu, jer ne može shvatiti kako se on nije ovakve propagande dosjetio! A nije to slučaj samo u Hrvatskoj. Svugdje gdje Unija pruži svoje plave čaporke i obasja nebo svojim žutim zvijezdama je isto tako.

Primjerice, kad je trebalo progurati sramotni Lisabonski sporazum u Irskoj umiješala se Europska komisija i izvršila nezakonit utjecaj na Irski referendum, među ostalim i na način da je platila da se njen pamflet od 16 strana – vodič kroz Lisabonski ugovor – ubaci u nacionalne novine. Taj pamflet tiskali su u čak 1,1 milijun primjeraka, a trošak od 139.000 funta su, razumije se, podmirili porezni obveznici. Pamfletić je sadržavao tipičnu unijsku propagandu. Slušajte ih samo:

„Danas članice EU uživaju bogatstvo prednosti: slobodno tržište s valutom koja omogućava jednostavnije i efikasnije trgovanje, stvaranje milijuna radnih mjesta, poboljšanje prava radnika, slobodno kretanje ljudi i čišći okoliš“.

Unija se, dakako, pravdala da je pamflet bio namijenjen isključivo „informiranju“” irskog stanovništva. No EU je zapravo indoktrinaciju dovela do savršenstva, kao i financiranje te indoktrinacije od strane samih građana! Na takvo nezakonito trošenje novca europskih poreznih obveznika upozoravali su i mnogi irski političari, no sve je bilo uzalud.

„Bogatstvo prednosti“! „Milijuni radnih mjesta“! „Poboljšanje prava radnika“! „Slobodno kretanje ljudi“! Otkud su ovo prepisali? Iz Orwellovih romana? Je li vam poznata ovakva unijska propaganda i način na koji se to radi? Zlotvori s bijelim ovratnicima iz europske federacije uvijek djeluju na isti način…

 

Mali Srbi veselo pjevaju „Odu radosti“ i himne članica Unije!

Ipak, domišlja se Unija svačemu. Pogledajte samo što su smislili u Srbiji (kojoj se Unija „približava“, jer sve Balkance žele vidjeti u svojem jatu). Pod pokroviteljstvom Europske komisije odlučili su za svoje ciljeve iskoristiti djecu, pa u ogromnom programu „Srbija u ritmu Evrope“ u 30 gradova Srbije djeca zborno nastupaju na gradskim trgovima veselo pjevajući unijsku himnu, „Odu radosti“, srpsku „Bože pravde“ i himnu jedne od unijskih članica. Karavan europskih zastava proći će sve gradove-sudionike, a u gradu u kojem se manifestacija održava zadržat će se po 24 sata.

Tko bi odolio dječici koja veselo pjevaju i plešu? Ali, što pjevaju? I kome takvo što koristi? Ni od čega Unija ne zazire kako bi ostvarila svoje ciljeve, čak ni od upotrebe djece za promociju svojih interesa. Ne želi pritom Unija zbližavati narode, unapređivati njihove međusobne odnose i poticati ih na međusobnu suradnju šireći ljubav i mir. Ona hoće njihove pare! I pritom još besramno laže da će više od nje dobiti nego što će joj dati.

Ali opet ništa novo. I u Hrvatskoj su kružili okolo svojim „EU-busom“, indoktrinirali najmlađe i – preko njih – one koji su im bitni jer za njih moraju glasati: njihove roditelje. Pogledajte slike s tih besramnih indoktrinacijsko-agitatorskih manifestacija u Hrvatskoj na našoj podstranici EU-propaganda.

 

„Svi žele u Uniju i nitko neće van iz nje“

Još jedna kapitalna laž unijskih aparatčika i njihovih kolaboracionista jest da zapravo svi koji nisu u Uniji žele u nju i da iz nje nitko nikad nije poželio izaći. Ozbiljno?

 

Lako je unionistima blebetati takve gluposti, ali tko zapravo neće iz Unije? Unijskih bogatih sinekura (stvorenih na grbači Europljana) ne žele se odreći marionetske vrhuške pojedinih „zemalja-članica“ Europske unije, a ne građani tih zemalja.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kakvu bi pjesmu ti unijski štakori pjevali kad bi se, recimo, uvelo pravilo da se u svakoj zemlji-članici jednom godišnje raspisuje referendum s pitanjem: „Hoćete li da vaša zemlja i dalje bude članicom Unije?“ Čudo jedno zašto se nitko ne sjeti takve referendume raspisivati! Kad bi se to okolo po Europi stalo događati, možda bi se Uniji „osulo članstvo“? Da vidimo malo:

Island nije u Uniji, želi li se ondje naći? Ne. Usprkos činjenici da je islandska vlada službeno zatražila prijam u Europsku uniju, prema lipanjskim podacima 57,3% građana Islanda glasalo bi „protiv“ na referendumu o pristupanju Uniji. A 51% građana Islanda željelo bi da njihova vlada povuče aplikaciju za članstvo u EU (Izvor: http://www.heimssyn.is/). Na Islandu, na kojem u posljednje dvije godine ama baš sva istraživanja pokazuju da su Islanđani protiv Unije, „unijska stvar“ nastavlja svoj strmoglavi pad. Prema najnovijem istraživanju provedenom u kolovozu, 64,5% Islanđana protivi se pristupanju Uniji, dok ga 35,5% podržava (Izvor: http://www.mbl.is/). Svi žele u Uniju, ha?

 

Ni Norveška nije u Uniji. I neće tako skoro, jer prema posljednjem istraživanju Sentia u srpnju ove godine, čak bi 64% norveških glasača glasalo protiv pridruživanja Uniji. Riječ je o laganom padu protivljenja Uniji, koje je svoj maksimum doseglo u lipnju – 66,4% (Izvor: www.nationen.no). Svi žele u Uniju, ha?

čak dva od tri Talijana žele napustiti Uniju! Treba imati na umu da se članstvo Italije u Uniji među Talijanima oduvijek gotovo pa podrazumijevalo, bilo je to nešto najprirodnije na svijetu. A onda su im se, sigurno i pod utjecajem ekonomske krize, otvorile oči. Posljednje Swg-ovo istraživanje za www.Affariitaliani.it pokazuje da bi 63% Talijana željelo da njihova zemlja odmah napusti Uniju. Uz ekonomsku krizu, ovakvi rezultati u Italiji jamačno su i posljedica društvenih problema stvorenih najezdom sjevernoafričkih izbjeglica. Pritom, 41% Talijana za sve to okrivljuje Uniju, a 29% talijansku vladu. Nitko u Uniji ne želi iz nje izaći, ha?

Kad Unija ne bi provodila žestoku propagandu u svoju korist, kada bi građani Europe doista živjeli u demokraciji, a ne u kazališnoj predstavi o demokraciji i kad bi o „ostanku“ u njoj ili „odlasku“ iz nje doista odlučivali građani, a ne njihove marionetske vlade, pitanje je kako bi Unija u ovom trenutku izgledala! U njoj bi, primjerice, bila Crna Gora (jer ondje čak 58% naivnih građana misli da bi im u Uniji bilo bolje), ali ne i Ujedinjeno Kraljevstvo ili Italija!

Lako je manipulirati ljudima, masama, pa čak i čitavim državama, kada imaš novac, vlast i medije kojima raspolaže moćna unijska federacija. Da nisu sve njihove laži tako dozlaboga prozirne, Europska bi unija trajala vječno. Ali neće. Ničija nije do zore gorjela! Velike višenacionalne federacije utemeljene na lažima, pljački svojih podanika i diktaturi (pa makar i „mekoj“) uvijek, prije ili kasnije, propadnu. Samo nam ostaje nadati se da to ovaj put neće biti krvavo.

 

 2012-transformacijasvijesti.com