Pogledam u noćno nebo i vidim zvijezde, nepomične i vječne, kao svjedoci prolaska vremena. One su tamo već tisućama godina, svijetleći istim sjajem kao i prošli tjedan, prošle godine, pa čak i prije mog rođenja. Osjećam kako moj vlastiti život, kratak i krhak poput plamička svijeće na vjetru, blijedi pred njihovom postojanošću. A opet, dok ih promatram, shvaćam , te iste zvijezde sjat će i za stotinu godina, kad mene više ne bude. I u tom trenutku, pitam se, hoće li moje ime, moj trag, biti izgubljen u vjetrovima vremena, zaboravljen kao kap u beskonačnom moru?

Zamišljam život kao ogromnu tapiseriju, prostranu i bez kraja, sa svilenim nitima koje se međusobno isprepliću. Svaki od nas je jedna nit, svaki život jedinstvena boja koja, sama po sebi, možda djeluje beznačajno, ali zajedno stvaramo nevjerojatno remek-djelo. Ponekad se osjećam kao tanki konac, jedva vidljiv u toj beskrajnoj tkanini, ali kad se zagledam dublje, shvaćam da bez te niti, slika ne bi bila potpuna. I to mi daje snagu ,pomisao da sam, bez obzira na svoju prolaznost, dio nečega toliko većeg od mene samog.

Ta misao me obuzima poput topline u hladnoj noći. Možda neću biti zapamćen kao ime u povijesti, ali u ovoj tapiseriji života, moj trag je vječan. Moji izbori, moje ljubavi, moji trenuci tuge i radosti , svi su oni nevidljivi pečati koje ostavljam iza sebe. Možda su ti pečati nalik tragovima na pijesku koje vjetar briše, ali oni su tu, makar na tren, i taj tren je važan.

Gledam ponovno u zvijezde i osjećam kako se spajam s prošlošću, s nebrojenim generacijama koje su, poput mene, gledale u isti taj svod, tražeći svoje mjesto. Osjećam se povezan s budućnošću, sa svim onima koji će tek doći, tragati za smislom pod ovim istim zvijezdama. U tom trenutku, pod vječnim svodom neba, osjećam se neuništivo. Moje tijelo možda nestane, ali moj duh, ta mala nit u beskonačnoj tapiseriji, ostaje zauvijek isprepleten u tkanju života.

I u tom trenutku, pod zvjezdanim nebom, osjećam se istinski besmrtnim.

Matija Gerić