"Spavao sam i sanjao da je život radost. Probudio sam se i otkrio da je život služenje. Dao sam se na služenje i spoznao da je služenje radost."
Tagore
Čudestan stih čudesnog pjesnika, čovjeka koji je bio sjedinjen sa dušom univerzuma. Stih danas iskorišten lažnim sjajem lažnog kristala, stih pretvoren u jadan jecaj jadne duše koja još uvijek nije pronašla svoje mjesto u Božjem snu. Osjetih ga srcem u drevnim čitanjima, danas me je zabolio otrovnom strijelicom plavo otrovnoga sjaja, zabolio me svim mojim, od nje posuđenim osjećanjima, koje je neosjećajno utkala u svoje vanzemaljce s kojima se očito druži. Zapitah se koliko plavićaste hladnoće i lažnosti se krije u toj virtualnoj duši koja krade drevne snove i u misaonom sučeljavanju sve prodaje kao svoje bezosjećajne duše zov.
Sanjam jedan davni san, sanjam da stojim na vrhu svijeta i promatram kako veliko sunce izrasta iz tmine neznanja i tone u moj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u zagrljaju znanosti i mistike, u potvrdi drevne misli "Contraia sund complementa", u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta ponekad mi se čini kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Nemirni sam sanjar koji u tom oblaku naslućuje strast vatre, snagu zemlje, poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, u dječijim snovima naslikan, nikada uistinu viđen, ali vjerovanjem postojan moj anđeo čuvar. "Postoji li netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a srcu znan?" šapnuh u vjetar. "Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, doživi svjetlosni zagrljaj znanja i vjerovanja, osjeti svoj san u snu znanosti, a onda možemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka." pomislih glasno, osluhnuh sonatu od snova i začuh simfoniju neba, vidjeh bljesak nebeske krune, nježno treperenje svemirskoga tkiva, koje se leptirastim pokretima zracli u odrazima moje duše. Osluškujem ljepotu iznjedrenu sa tajanstvenog vrela, vječno snena jezdim vrancem putevima uma i gledam san, grlim te čudesne strune, tonem u ljepotu tog božanskog djela. Nebeski me vranac nosi kroz vrijeme, kroz tajnovite drevnog snoviđenja staze, osjećam da taj treptaj leptirovih krila iskri sreće moje sjeme, spoznajem da nebeske duše sjena srce moje maze. Dodiruje me zlato zvjezdane prašine, udišem čudesni miris mjesečeva daha, u tom beskraju sanjane duševne tišine osjećam lakoću, dodir ljubavnoga praha. Duša dušu sjenkom snova grli, taj nježnih sjenki splet, uvijek kad zatvorim oči duša moja duši svemira hrli stvarajući nekih novih snova svijet. Svijet ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline čudesna igra, treperavi ples kristalnih svemirskih niti, vrelo snova, gnjezdo puno nježne topline, tu će se iznjedrena duše sreća u šaputavim snovima zauvjek skriti. Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kristal mojih sanja, obasjan nevidljivim suncem, lepršav izrastao iz leptirastih treptaja moga genoma, postaje ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, ne ljubav kao pjesmu, ne ljubav kao lažni sjaj, nego dušu dušom neba zagrljenu, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu, snagu vječne ljudske dobrote. Zatvorih oči i nađoh se na Itaki, tom tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinovih grana, vidjeh jarbole od leptirovih krila, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju sjeniki duše univerzuma. Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor rijeke života, začuh romor nebeskih visina i spoznah da se Ada, taj čudesni otok, godinama skrivao u dubinama moga svemira, da tim nutrine dubinama uistinu postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv. To je bio zagraljaj znanosti i mistike, sretan trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u zagrljaju rijeke vremena sa beskrajem oceana samsare, čarobne osi oko koje trepti kotač lakoće života. "Ne okljevaj, pođi sa mnom u kristalni svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo, tajnovito gnjezdo iz kojeg je cvijetanjem kristalnih cvjetova iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana kristalno jasna rijeka istinski življenog života.
Slika, Freydoom Rassouli
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/11/varijacije-na-temu-agonije-ekstaze-i_2689.html
bglavac
edin.kecanovic
