Travanj u Japanu vrijeme je podvlačenja crte i svođenja računa.
Što smo radili cijelu godinu?
Slagali ikebanu, eto što.

Ikebana (japanski: kado), tradicionalna umjetnost aranžiranja cvijeća, uči se godinama, ako ne i desetljećima, kako vole tvrditi Japanci. Na jednogodišnjem tečaju koji je vodila naša iskusna sensei (učiteljica ikebane), sretala sam domaće gospođe koje se tom plemenitom disciplinom bave već dugo - neke i po 25 godina, i čiji radovi vam svojom ljepotom oduzimaju dah. Unatoč bogatom iskustvu, te vam dame nikada neće reći kako su posve ovladale umijećem ikebane, već će se u nelagodi nasmiješiti i reći vam kako je teško složiti dobru ikebanu, te kako i one same, veteranke u tom poslu, još moraju mnogo toga naučiti.

Ali mi nemamo toliko vremena i ne znamo što ćemo raditi za 25 godina! Nekmoli da smo majstori bilo čega! Zato smo zgrabili pruženu šansu i prionuli slaganju ikebane, grana kud pukla da pukla! U početku nas je, hm, zgranula brutalna odlučnost kojom ta hortikulturalna disciplina dopušta savijati grane, rezati listove, 'sakatiti' cvijeće. Pravljenje ikebane pokazalo se ipak vrlo zabavnim i čak nam pružalo neki stvaralački 'flow'. Onako nevješti i nemušti, većinu vremena osjećali smo se zahvalnima što suvremene škole ikebane prihvaćaju i tzv. 'slobodni stil'.

Promatrajte, stoga, ovu malu retrospektivnu izložbu mojih radova kao tipično gaijinski i drznički pokušaj prezentacije nečega što Japanci usvajaju desetljećima, a mi stranci ih više-manje kopiramo, ili pak stvaramo sve drugo samo ne ikebanu.

Počeli smo sramežljivo i skromno, kako se totalnim početnicima i pristoji. Prva lekcija bilo je sezonsko (proljetno) cvijeće. Nastojeći što vjernije imitirati rast biljaka u prirodi, učili smo postaviti 3 glavne linije: nebo, zemlja i čovjek. Pritom smo uglavnom samo oponašali stil koji je zadala naša sensei. Pazili smo i da ne nabodemo prste na kenzan (metalnog ježa u koji se zabada cvijeće).

Već sljedećeg mjeseca usudili smo se nakon tečaja eksperimentirati kod kuće. Temeljni cvijet ovaj je put bio ljiljan. Što se zelenila tiče, u Japanu raste bezbroj vrsta dugogranih, stršećih, vitičastih biljaka kojima ime ne bismo znali ni na vlastitom jeziku, a kamoli japanskom, ali to za ikebanu i nije tako važno. Ono što je važno jest gledati, zabadati, gledati, zabadati, i opet pokušavati, i opet premještati... i tako ako treba satima, dok se ne postigne nešto nalik ravnoteži.




Negdje pred ljeto tražili smo gladiole za ovaj čudnovati eksperiment s vinskim čašama, ali ih u cvjećarama nije bilo. Dobro je poslužilo slično sezonsko cvijeće, postavljeno na linijama za vječnost.

Sa žutim karanfilima u šumi rascvjetalih grana, polako smo zagazili u ljeto.

Ruža, kraljica cvijeća u ovoj ne tako krotkoj ikebani.

Ujesen smo se osmjelili s irisima i nježnoružičastim krizantemama.

Novogodišnji aranžman (pravljen na sam Božić) bio je posebno bogat, sa sugestivnom 'East meets West'-kombinacijom japanskog bora i srcu nam drage božikovine. Crveno-bijele trake tipičan su novogodišnji ukras u Japanu i simboliziraju zrake Sunca koje u prvo svitanje nove godine obasjavaju - pa naravno, Zemlju Izlazećeg Sunca.

U rano proljeće: bijele kale, malo paprati i jedna grana japanske šljive, tek propupale, kakvu Japanci najviše vole.





Nije ikebana, već aranžman od suhog i prepariranog cvijeća u 'europskom' stilu kakav je trenutno popularan u 'uradi sam'- kružocima lokalnih japanskih kućanica. Zvali su nas, eto, i tamo.




Brzo prođe godina, zatvori se krug. Na praznik Hina matsuri (Dan djevojčica) 3. ožujka, pravili smo aranžman u 'europskom' stilu. Cvjetove i listove jednostavno smo zabadali u zelenu spužvu za aranžiranje cvijeća. Možda zbog kičaste vaze, rezultat nas je u prvi mah malo posramio. Opustili smo se pijući zeleni matcha čaj i grickajući kolačić-breskvicu.

Aranžmani su mnogo ljepše izgledali poredani zajedno. Naša sensei u kimonu činila se zadovoljnom, a kako i ne bi - tko se zadnji smije, najslađe se smije!