Riječi su poput prstiju nevidljive ruke , miluju nas, grabe, ponekad ostavljajući nevidljive ožiljke. One se ušuljaju poput nježnog povjetarca, klizeći preko kože, a opet, katkad nas udare poput udara groma, ostavljajući nas bez daha. Riječ nije samo zvuk, ona je dodir, kontakt s dušom, sposobna preplaviti nas valom emocija koji nosi sve pred sobom.

Kada govoriš, tvoje riječi postaju poput nježnog povjetarca, koji se poigrava našim mislima, ili poput hladnog vjetra koji nas probada do srži. Svaka riječ može biti poput nježnog prsta što prelazi preko napete kože ili poput mača što siječe sve iluzije. Kao što dodir može otvoriti vrata ranjivosti, tako nas i riječi mogu razotkriti, ostavljajući tragove poput kišnih kapi na staklu, nevidljive, ali osjetne.

Pisana riječ nije samo alat, ona je poput udarca srca , stalna i postojana, čak i kada se čini da sve oko nas pada u kaos. Svaka riječ je trag na koži, a svaka rečenica kao pečat što ostaje dugo nakon što se stranice zatvore. Poput šapta na usnama vjetra, pisana riječ nas može omotati i utješiti kada je najpotrebnije, stvarajući svijet u kojem možemo pronaći svoje pravo lice.

Kao što se dodir osjeti na koži, tako riječi vibriraju kroz našu nutrinu. Svaka izgovorena misao je poput udarca valova koji nas nose, sve dublje u naše vlastite emocije. Ponekad te riječi donose smiraj poput nježnog zagrljaja, ali često su poput olujnog mora koje nas baca i povlači, otvarajući provaliju tuge, radosti, ljubavi i boli. U tom vječitom ritmu, riječi oblikuju naše unutarnje svjetove, uklesujući svaku emociju u naše srce.

Pisane riječi su poput vatre koja tinja , one mogu grijati, ali i zapaliti sve što dotaknu. One su poput svjetla u tami koje nas vodi kroz šume nepoznatog, svaki zarez, svaki glasnik poput sjene što nas podsjeća na ono što smo osjećali, ono što smo izgubili, i ono što nas još čeka. Te riječi, te nevidljive ruke, pružaju nam sigurno utočište, ali i izazivaju nas da se suočimo s vlastitim istinama.

Ipak, nisu sve riječi melem za dušu. Postoje one koje peku poput ugriza vatre, riječi koje nas razbijaju na tisuće sitnih komadića, ostavljajući nas da krvarimo iznutra. No, čak i takvi dodiri, ma koliko bili bolni, oblikuju nas poput kipara koji iz sirovog kamena izvlači oblike. Svaka riječ, svaki dodir, produbljuje nas, čini nas onim što jesmo, čak i kad nas povrijede, ostavljajući neizbrisive tragove poput sjekire na drvetu.

Riječi nisu samo mostovi , one su udarci koji nas guraju preko ruba, odvodeći nas tamo gdje nikad nismo mislili da ćemo stići. Gdje će nas sljedeća riječ povesti? Hoće li sljedeći dodir biti melem ili bol? U svakoj riječi koja nas dodiruje leži obećanje nepoznatog, poput tamne rijeke koja teče kroz noć, ostavljajući nas da plivamo između straha i nade.

Dodirni me riječima , jer samo u tom dodiru nalazim stvarnost i iluziju, nadu i strah, svjetlost i tamu.

Matija Gerić