Hrabrost... riječ što zvuči poput udarca u tamnoj sobi. Svakog jutra, dok otvaram oči, čujem njen eho. Moraš biti jak, govore mi glasovi, moraš biti stijena za Karla. Njegov svijet, malen i beskrajan, treba tvoju čvrstoću, tvoju sigurnost. Ali ja nisam stijena. Nikad nisam bio. U meni se valja more, divlje i neumoljivo, prekriveno jedrima snova.

Ja sam sanjar. Volim život onakav kakav bi mogao biti, ne kakav jest. Život ispunjen bojama koje plešu, smijehom što grize tišinu i trenucima što pršte poput zvijezda kad se sudare. Volim ljubiti, volim zaljubljivati se, volim taj nalet koji ti oduzme tlo pod nogama, makar znao da će bol doći kasnije. Jer bol nije kraj. Bol je potvrda da si živ.

Prsti su mi alati, neumorni. Svaka rana na njima priča priču o ružama koje sam stvorio. Te ruže, krhke i moćne, govore o meni više nego riječi. Sanjam ih, oblikujem ih, puštam da izrastu iz mojih misli kao da su jedini način da se borim. I borim se, ne mačevima, već bojama , onima koje izranjaju iz mene, poput plime što nema milosti za obale.

Karlo me promatra očima koje ne prosuđuju. U njegovom pogledu nema zahtjeva, nema uvjeta. On ne traži stijenu, on traži mene. Mene koji sanjam, koji volim, koji iz kaosa stvaram svjetove. Njegovo povjerenje me nosi, čak i kad sam rastrgan između onoga što bih trebao biti i onoga što jesam.

I možda je hrabrost baš to , ne biti stijena, već more. More koje ne prestaje valjati, čak ni kad pučine zamrači oluja. More koje pronalazi put kroz svaku pukotinu, koje nosi ruže i boje unatoč svemu. Možda hrabrost nije nepomičnost. Možda je hrabrost ples.

I dok dani prolaze, slikam ih bojama svojih snova. Jedna ruža za svaki trenutak. Jedna boja za svaku bitku. Jedan osmijeh za svaku tugu. I to sam ja ,ne stijena, ne heroj, već otac koji sanja u boji.

Matija Gerić