Viteštvo. Ta riječ odzvanja kao davna melodija u pustoj dolini, dozivajući u nama ono što smo nekad bili, a što smo zaboravili. Viteštvo nije mać u ruci ni simbol slave pod svjetlom dana, nego tiha snaga koja se ne savija pred olujama. U srcu pravog viteza ne zvone trube slave, nego tišina koja razumije bol svijeta.

A danas? Vitezovi su nestali, ostale su karikature. Umjesto čvrstih ruku koje podižu slabije, gledamo dlanove okovane licemjerjem. Oni koji se hvale svojim dobrim djelima često su isti oni čije se ruke povlače u sjenu kad nestanu pogledi publike. Dobrota je postala maska za prizore, trenutni sjaj koji blijedi čim se ugase reflektori.Rijetki su oni koji će, u tišini svakodnevice, pomoći susjedu nositi teret ili zastati da čuju tuđu bol. Kako je lako danas biti velik u očima drugih, a malen pred vlastitom savješću.

Najbolniji su oni što se kite vjerom i moralom, a ostaju gluhi na jauk siromaštva. Oni što sjede na zlatnim tronovima svojih uvjerenja, ali se nikad ne spuste na zemlju gdje dijete plače za korom kruha. Njihov Bog je hladan, nepomičan, zamrznut u okovima vlastitih pravila. Oni su zidovi, ne mostovi. I što nam ostaje? Tiha bol nad svijetom koji se davno odrekao čovječnosti.

Pravo vitestvo, međutim, nije u sjaju ni u riječima. To je tiha gesta , poput dijeljenja posljednjeg zalogaja s gladnim ili nošenja torbi starici preko ulice.Ono je tiho, kao vjetar što miluje lišće, nevidljivo, ali prisutno. Zahtijeva snagu koja dolazi iz najdubljih ponora duše, iz rane koja je naučila kako ne povrijediti druge. Biti slab i dobronamjeran nije dovoljno. Svijet nije nježan prema slabima. Olakšanje donosi samo onaj tko ima snagu stati uspravno kad svi drugi posrnu.

Život je surov. On ne bira pravedne, ne miluje plemenite. On baca oluje koje trgaju naša jedra, a samo oni s oklopom od vlastitih rana mogu ploviti dalje. Viteštvo nije snaga mišica, nego otpornost duše. Tek kad postanemo neuništivi u sebi, tek tada možemo biti štit drugima.Jer svijet je rijeka koja nosi sve pred sobom, a vitez je stijena koja ne da, da slabiji budu odneseni.

Viteštvo je, na kraju, ideal. Nedostižan, ali vrijedan truda. To nije put slave, nego put suza, ožiljaka i tihe radosti. Učiti kako ostati nježan usprkos svemu što nas lomi, najveća je hrabrost. Stisnuti ruku onome tko posrće, znajući da nitko neće vidjeti , to je prava snaga. To je srce koje razumije da je život smislen jedino kad ga dijelimo, kad budemo svjetlo u tami koja guta one koji ne mogu sami.

Pravi vitez nije nepobjediv , on je samo čovjek koji zna da su prave pobjede one koje nitko ne vidi, ali koje ostavljaju trag. Trag u duši gladnog djeteta, u osmijehu starice koju nitko nije primijetio. Viteštvo je, na kraju, snaga da ljubimo svijet, iako nas on ruši na koljena.

Jer pravi vitez ne nosi oklop od čelika. Njegov oklop je srce koje ne odustaje.

Matija Gerić