Kažu da je raj mjesto tišine, svjetlost koja zaboravlja tamu. Ali što vrijedi svjetlost koja nije tvoja? Raj bez slobode je hladan kao kamen, prostran, ali prazan. Zlatna krletka, blistava izvana, a iznutra gluha za krikove. Ja biram svoj pakao , bolje je gorjeti u vlastitoj vatri nego šutjeti u tuđem miru.

Moj pakao nije običan , to je kuća sazidana od tuge i nade, plamenovi što pale, ali i osvjetljavaju. U njima kucaju moja srca, dva nemirna bubnja: jedno za prošlost, drugo za ono što tek dolazi. U njegovim ognjevima svaka iskra nosi breme riječi koje nisam izgovorio, a svaka sjena podsjeća na korake kojima sam hodao unatrag.

U tuđem raju, bio bih blijeda sjenka , prisutan, ali neprimjetan, poput ptice koja šuti u kavezu. Njihovi vrtovi mirišu na cvjetove što ne nose moje ime, njihove staze vode putem kojim nikad ne bih krenuo. Raj je ništa ako u njemu ne odzvanja moj glas, ako zrak ne nosi miris mojih čežnji.

U mom paklu, vatre nisu tihe. One huče kao rijeka koja se bori s kamenjem, urlaju stihove strahova što sam ih godinama skrivao. U njima je pepeo mojih poraza i dim uspomena koje se penju prema nebu. Hodam bos po žeravici svojih izbora, osjećajući svaki kamen, svaku ranu. I dok krv lije, znam da sam živ.

Pakao je mjesto gdje nema zaborava. Njegovi plamenovi pročišćavaju, vatra ne oprašta, ali i ne poriče tvoje postojanje. U njemu nema ničeg stranog , sve što gori dolazi iz mene. Sve što ostaje nakon plamena moja je istina, ogoljena i isklesana kao stijena usred oluje.

Ponudit će mi tuđe ključeve, rajske staze posute zlatom. Odbit ću ih. Radije biram vječnu borbu s vlastitim ognjem nego spokoj u kojem bih nestao. Moj pakao, koliko god gorio, moj je dom. Jer u njemu, čak i među pepelom, ja sam kralj.

Matija Gerić