Vrijeme je poput divlje rijeke, nezaustavljivo teče kroz kanjone života, nosi nas prema nepoznatom, ostavljajući za sobom samo tragove poput zlatnog pijeska sjećanja. U jednom trenutku smo djeca s očima širokim od znatiželje, penjući se uz školske klupe kao da su stube prema zvijezdama. A u sljedećem, život nas baca u ocean zrelosti, gdje valovi izazova pršte sa svih strana, spremni da nas preplave ili oblikuju u nešto jače.

Iako su prohujala više od tri desetljeća od trenutka kad sam prvi put sjeo u onu staru, drvenu klupu, još uvijek mogu osjetiti miris starog drveta . Mogu gotovo opipati teksturu prošlosti, osjetiti drvo pod prstima, dok u pozadini odjekuje bezbrižni smijeh mojih prijatelja, poput jeke sjećanja na bezbrižne dane. No, u toj nostalgiji, prisjećam se i tjeskobe koja je često bila nevidljiva, osjećaja da će sve što volim u jednom trenutku nestati, kao što se i dogodilo.

Moje dvadesete bile su vrtlog boja i osjećaja, kaotične poput aktivnog vulkana. Struja energije, bujica strasti i vrtlozi neizvjesnosti kovitlali su se u meni, bacajući me s jednog emocionalnog ekstrema na drugi. Bio sam mladi sanjar, uvjeren da mogu letjeti iznad svih prepreka, no istovremeno, često sam osjećao kako mi se tlo izmiče pod nogama. Sumnja me povremeno obavijala poput guste magle, prijeteći da me zarobi u inerciji i dok sam se trudio održati ravnotežu, često sam se pitao koliko dugo mogu izdržati.

Ta spoznaja, stečena kroz nebrojene padove i ustajanja, pripremila me za najteži izazov koji me čekao.

Razvod je bio poput iznenadnog zemljotresa koji je razorio temelje mog svijeta, ostavljajući me da stojim na ruševinama onoga što sam nekoć smatrao neuništivim. Ostao sam sam s Karlom, svojim sinom, osjećajući se poput brodolomca na pustom otoku, bez kompasa i s kartom koja se raspala u rukama. Često sam se pitao jesam li dovoljno dobar otac, kako ću podići dijete u svijetu koji se čini tako nesigurnim. Usred tog kaosa, pronašao sam u sebi snagu stijene koja odolijeva najžešćim olujama, ali istovremeno sam se bojao da ta snaga neće biti dovoljna. Karlo, sa svojim očima blistavim poput zvijezda padalica i osmijehom koji je mogao rastopiti i najtvrđi led, postao je moj svjetionik u najcrnjoj noći, no i dalje me progonila pomisao na sve što bih mogao izgubiti.

S Karlom uz sebe, osjećam se poput istraživača koji kroči neistraženim galaksijama života. Svaka prepreka je poput novootkrivenog planeta, spremnog da ga osvojimo, a svaki uspjeh je nova zvijezda koju s ponosom ucrtavam u atlas svoje duše. Iako me ponekad umor obavija poput guste magle, prijeteći da me zarobi u inerciji, znam da u mom srcu još uvijek gori vatra dovoljno jaka da rastopi i najteže okove. No, i dalje osjećam tjeskobu, hoću li ikada moći biti potpuno zadovoljan? Hoće li budućnost donijeti više svjetlosti ili još veće oluje?

Nastavit ću ploviti svemirom svog postojanja, bez obzira na crne rupe sumnje i meteore straha koji prijete da me skrenu s kursa. Ponekad se pitam hoću li pronaći mir u tom kaotičnom svemiru, ili ću zauvijek lutati između svjetla i tame.

Zato, s osmijehom koji prkosi i najtamnijoj noći i srcem koje pulsira u ritmu kozmičke simfonije, zakoračujem u svoju 43. godinu. Spreman sam za nove izazove, nove prilike da rastem i pustim korijenje duboko u tlo iskustva. Jer život je putovanje koje traje koliko i svemir sam, a svaka stanica na tom putu je nova zvijezda u galaksiji našeg postojanja.

U samoj srži svog bića, urezanu poput drevnih hijeroglifa, nosim poruku isklesanu kroz sve uspone i padove:

Ne bojim se neizvjesnosti, jer u njoj leži čarolija i beskraj života samog. Ona je platno na kojem slikamo najljepše slike svoje duše.

Matija Gerić