Ponekad se pitam tko je zapravo taj stručnjak za samouništenje koji živi u mojoj glavi. Taj nepozvani guru negativnosti koji komentira svaki moj potez, odluku i misao. Ujutro me budi s entuzijazmom propale lutrije: "Bravo ti! Opet si žrtvovao san Bogu interneta. Bit će ovo divan dan pun zijevanja i kofeina, jedva čekam!" A prije spavanja? "Hajde da maratoniziramo onu novu seriju. Ionako ti sutra neće trebati mozak, zar ne?" Taj mali majstor crnog humora ne propušta nijednu priliku da zabije svoj trozubac točno u najosjetljivije dijelove moje psihe.

Moj unutarnji kritičar često je pretjerano marljiv u svom poslu, poput preambicioznog vatrogasca koji polijeva vodom i kuće koje ne gore.

Nedavno sam pokušao popraviti stari zidni sat na navijanje. Proveo sam cijelo poslijepodne rastavljajući njegov delikatni mehanizam, čisteći zupčanike i poluge, da bi na kraju, kad sam ga sastavio i navio , on je samo škljocao. A moj unutarnji sugovornik je guštao od sreće, plešući po ruševinama mog samopoštovanja kao dijete po lokvama nakon kiše: "Rekao sam ti da nisi za to sposoban! Što je sljedeće? Nuklearna fizika? Raketna znanost? Možda da pokušaš složiti ormar bez da ostane pet vijaka viška ?"

Ipak, kada mu se prohtije biti saveznik, taj glas ima nevjerojatnu moć, transformirajući se iz zloćudnog kritičara u anđela čuvara. Kad sam ostao sam s Karlom, svi su bili u nevjerici. A sada kada smo dobro, moj unutarnji redatelj šuti i šapće: "Uvijek sam znao da će ovo uspjeti." Bio je moj najveći kritičar, mjesecima mi proričući propast. Podlac jedan.

Kad me netko upita: "Što je, što šutiš?", to je tek početak spektakla. U meni se aktivira čitav politički stožer, s tiskovnim konferencijama, anketama birača i strategijama. Moj unutarnji političar priprema odgovor za svaku demografsku skupinu. "Dame i gospodo," započinje taj mali političar, "možemo odgovoriti iskreno i riskirati propast ili se odlučiti za diplomatsku šutnju i preživjeti!"

Dok ja sjedim, naizgled miran, u mojoj glavi se odvija kompletan politički program , analize, grafovi, scenariji. Kao strateško planiranje invazije, a ne odgovor na pitanje zašto sam zanijemio.

A najzabavnije? Kad ti se netko prestane javljati bez ikakvog objašnjenja. Tu počinje opera , ne jednostavna predstava, već tragedija u pet činova. Tišina postaje platno, a moj redatelj projicira raskošne scenarije propasti. Svaka sumnja i nesigurnost prelijevaju se jedna u drugu poput akvarela na mokrom papiru.

I tako sjedim, promatram praznu poruku koju naravno neću poslati, dok unutarnji glas pleše po mojim živcima kao step plesač na staklenom krovu. "Vjerojatno te mrzi," šapuće mi taj mali guru paranoje, sjedeći na mom ramenu poput karikature zločestog anđela s lošim savjetima. "Ili još gore, potpuno si nebitan. Tvoje postojanje u njihovom životu je poput ukrasne biljke, primijete te tek kad uveneš."

Glas se javi s osmijehom opakim poput mačke koja je upravo pronašla nezaštićenu zdjelu vrhnja: "Ma ti si kukavica. Najgore što može biti je... točno ono što već je. Što čekaš? Da ti pošalje goluba pismonošu? Možda dimni signal? Poruku u boci?"

A ja? Ja samo sjedim i razmišljam kako bi bilo lijepo da mogu tog unutarnjeg radio voditelja samo jednom dnevno staviti na 'mute', kao što utišavam rođake u obiteljskoj WhatsApp grupi kad krenu dijeliti lančane poruke.

Sjećam se kada sam pronašao prvu sijedu vlas. Moj unutarnji glas odmah je organizirao krizni sastanak veći od UN-ovog tijekom svjetske krize: "Ovo je početak kraja! Tvoja mladost otplutala je poput jesenjeg lista niz rijeku vremena! Uskoro će tvoje kosti škripati poput starog drvenog poda u ponoć! Počni birati uzorke za grobni spomenik!" Nasmijao sam se naglas dok sam je čupao. Taj moj dramatični sustanar ponekad stvarno pretjeruje, kao da svaki dan režira finale sapunice s niskim budžetom. Jer sada bih morao počupati pola glave ako bih htio maknuti sve sijede, a taj mali đavolak u meni već priprema koreografiju plesa na zgarištu moje mladosti.

S vremenom sam naučio kako ukrotiti ovog unutarnjeg komentatora, iako je to često poput pokušaja da dresiraš mačku . Ponekad se čini da surađuje, ali oboje znate tko zapravo upravlja predstavom.

Naš odnos je komplicirana simbioza. On vidi tigra u sjeni, ali i liticu pod nogama. Dramatičan, ali koristan. Poput ateljea , sve izgleda pretrpano, ali među prevrnutim bojama nastaju remek-djela. Misli se sudaraju, emocije kaplju, ali tu i tamo , ispadne nešto stvarno dobro.

I kad se naučimo smijati zajedno njegovoj dramatičnosti i mojim strahovima, život postane kaotična avantura. Vrtuljak bez upozorenja o promjeni brzine, a sigurnosna traka je upitna.

Jer taj glas nije samo saboter , on je redatelj, koreograf i pisac. On pokušava shvatiti svijet kroz priče koje stvara. I iako ponekad poželim film bez njega, znam da bi bio tiši, ali i siromašniji.

Nema sredine za mog redatelja. Čak ni odlazak po kruh nije siguran od epskog narativa o borbi s gužvom u pekari. Ali, ako već moram slušati njegovu glazbu, neka barem ima zarazan ritam.

Čak i ako su tekstovi malo depresivni.

Matija Gerić