Što li je moj Karlo skrivio? Što je to učinio, da ga život oblikuje na način na koji nije želio? Kako to da je njegova sudbina, ta tiha, teška sudbina, od njega stvorila nešto što je teško razumjeti, a još teže prihvatiti? Jer nije on, nije on kriv za to što je rođen u svijetu koji ga ne poznaje, svijetu koji ne razumije da je on, jednostavno, on. Zašto baš on mora nositi to breme autizma, koje nas odvaja od svih drugih? Zašto mora biti poput onog galeba koji je zalutao, koji ne zna kamo ide, koji ne može pronaći obalu? Tako se osjećamo, on i ja, kao dva galeba koja lete kroz maglu, kao dva izgubljena bića koja ne mogu naći mirnu luku.

I onda se pitam, što je to autizam, zapravo? Zašto baš moj sin mora nositi tu etiketu, taj nevidljivi oklop, dok svi drugi, oni "normalni", hodaju putem koji je svima poznat, siguran, predvidljiv? A mi, mi se borimo protiv tih valova, borimo se protiv tišine koja nas razdvaja, protiv svijeta koji nas ne prepoznaje. Nije on kriv, ni ja nisam kriv, ali nekako se osjećamo kao da smo kažnjeni za nešto što nismo učinili. Možda je to, zapravo, samo sudbina, ona tupa, bezdušna stvar koja nas vodi, koja nas tjera da budemo ono što nismo htjeli biti, što nismo izabrali. A mi, on i ja, sami smo u toj borbi, sami u potrazi za nečim što ne možemo dostići. Kao da smo osuđeni na vječni krug traganja, u kojem nade dolaze i odlaze, dok vrijeme neumoljivo prolazi.

I tu je ta golema praznina. Praznina koju osjećamo jer nas svi izbjegavaju. Praznina koja se širi poput tihog uzdaha, nečujna, a opet teška poput olova. Kao da nas svijet gleda s distance, kao da smo nevidljivi, tek blijede siluete na rubu njihovog pogleda. Ne znaju oni što znači boriti se protiv te praznine, protiv tišine koja odjekuje poput oluje u grudima, protiv pitanja na koja nema odgovora. Oni vide samo površinu, samo ono što želimo pokazati. A duboko unutra, negdje gdje svijet nema pristupa, vodi se prava bitka. To je borba koja nas povezuje i razdvaja, koja nas uči da, unatoč svemu, ljubav može biti i svjetlost i uteg. I dok tu prazninu nosimo kao ožiljak, pitamo se kako dalje, kako izdržati još jedan dan u svijetu koji nas ne želi razumjeti.

Pitamo se: postoji li kraj ovoj borbi? Može li postojati kraj kada ljubav postane borba, kada svakim danom iznova padamo i dižemo se, samo da bismo opet pali? Je li obala samo san koji nikada nećemo dotaknuti? I na kraju, kad sve to prestane, kad ne bude više odgovora, kad ne bude više pitanja, kad se svi valovi povuku i ostane samo tišina, hoćemo li napokon naći mir?

Hoćemo li napokon naći obalu?

Matija Gerić