Svaka duša, u svojoj suštini, poznaje mir, taj tihi, nepromjenjivi sklad unutar čovjeka. Kao korijen drveta, neometen vjetrovima iznad, tako i mir, u svojoj suštini, ostaje nepromijenjen. Ipak, kad nemir iznenada poremeti taj mir, kada se unutarnji pejzaž zamrači, tu se javlja glas ega. To je onaj tihi tiranin, nevidljiv, ali snažan, koji nas tjera da jurimo odraz u vodi, tražeći potvrdu vlastite vrijednosti u buci koja laže da je glazba. Ego, nesposoban da podnese suze, vidi u njima vlastiti odraz, prolazan poput mjehurića na kišnoj lokvi.

Kad ponos puca pod teretom tišine, a riječi se gube u zanosu, ostaju samo suze. One dolaze, kap po kap, čiste i nevine, ne tražeći dopuštenje. One ispiru strah, otapaju šećerne maske koje su se zalijepile za našu krv. Dolaze tiho ,kao kiša pred svitanje, noseći sa sobom težinu koja se nagomilava u grudima. Ego se opire, čvrsto drži svoje zidove, ali suze su jače od svake obrane. One otapaju oholost, ispiru strah i ostavljaju čovjeka ogoljenog, ali lakšeg, jer tek kad isplačemo sebe, oslobađamo se okova.

Ego je nemir u krošnjama, vjetar koji trese grane, nesvjestan da će se jednom smiriti. On je i šum u frekvenciji, brujanje koje preklapa ono što je oduvijek bilo jasno. Poput crva u jabuci, grize meso, nesvjestan da je i sam dio drveta koje ga hrani. Dok čovjek nastoji pronaći tišinu u tom šumu, često ne shvaća da je tišina uvijek bila tu, skrivena ispod svega što zamagljuje pogled.

Duša ne žuri. Ona ne treba ništa da bi bila cjelovita.

Oslobođenje od ega ne znači pobijediti ga u borbi, već prepoznati da smo mi ti koji ga hranimo. To ne znači postati nešto drugo, već odbaciti ono što nikad nismo bili.

Tek tada, kada prestanemo šaptati vlastite iluzije, možemo osjetiti istinski mir, onaj koji je, poput dna oceana, uvijek bio netaknut valovima, poput daha, koji nikad nije trebao tražiti dopuštenje da bude prisutan.

Ego nas tjera da oblačimo privremene maske, poput lišća što vene dok kiša suza ne otopi njihove tragove. Žudimo za društvenim statusom, zaboravljajući da je on poput prolazne sjene, neumoljivo nestajući pod svjetlom koje ne moli za oprost.

No, prava sloboda se rađa iz razaranja iluzija, ne iz potrage za vanjskom potvrdom, već u dubokom prihvaćanju vlastitog bića. Prihvaćanje je kao šumsko tlo, ne sjaji se, ali hrani cijelu šumu. Dok svijet urlika za statusom, tišina naše suštine čeka , neotkrivena, ali neuništiva. I u tom trenutku, dok se čini da nema smisla, osjetimo ga ,kao košnicu u trbuhu, divlju i nepredvidivu, koja nas podsjeća da smo živi.

Matija Gerić