Velika bezličnost obojena tek proždrljivom žudnjom za nečim njoj nedostižnim me progoni kroz kristalni zamak snova, kroz građevinu satkanu od osjećanja osjećaja i ideala, kroz postaje života ispisane slovima duše. Nadvila se kao velika hobotnica nad utopiju u koju utkah ljubav, znanje i vjerovanje u čovjeka u čovjeku i svojim kracima otkida komadiće koraljnog arhipelaga na čijim grebenima spavaju još ne otvorene sedefaste školjke moje duše. S maskom palog anđela ona porocima daruje svoju krv i pušta ih da lepršaju nad fjordovima oceana, da kao ptice grabljivice vrebaju nad pješčanim žalom i donesu joj svaku izronjenu školjku na žrtvenik njenog hrama izgrađenog u muljevitom dnu osrednjosti postojanja. Ne želim vidjeti njeno iza maske skriveno lice, bojim se praznine pogleda i osmijeha koji ledi krv. Damjana mi šapuće vatrom donesenom sa Olimpa, izdrži još malo, nemoj odustajati, ispisuj snove kristalima svijesti, nemoj ih omatati gorčinom i strahovima, njene ptice su neopasne jer ne umiru pjevajući, njene ptice umiru u od gladi za snovima. Osluškujem uzburkalost nutrine, uzdrhtalost osjećajnih ponornica i puštam ih da izranjaju u vrulju na delti velike rijeke koja odnosi u grad sanjajućih knjiga. U cvrkutavoj pjesmi moji bezvremenih ptica čujem šum ocena i osjećam zagrljaj pjeska i pjene iz kojeg se rađaju biserna slova kojima upisujem oluje i bonace Tihog oceana u kojem Atlantida spava. Osluškujem pjesmu sirena, delfini me odnose u kristalnu piramidu, u Platoniju u kojoj vrijeme ne teče nego se skuplja u sretan trenutak svjesnosti. Na beskrajnom nebi svjesnosti se pale nove zvijezde, kristalne suze se pretvaraju u most kojim koračam ka svjetlosnoj planini, a onda se spuštam u Aleksandiju. Grad spava snom dobronamjernika, koračam ulicama bezvremena i čujem misli koje su ovjekovječene u nestaloj biblioteci vječnosti. "Aleksandrija spava. Zora još nije u potpunosti potisnula mrak. Izlazim na balkon posmatram tamne krošnje kedrova i sjajnu Zvezdu zore. Galebovi krešte otresaju krila gegaju po obali..." prijatelj Feti Dautović me poziva u svoj san, a Damjana otvara kapije Sunca i uvodi me u virtualni svijet u kojem snovi postaju vidljive slike vječnosti. Kozmički zakoni i zakoni ljudskog organizma se sjedinjuju u svijet koji svojom ljubavi gradimo. Čujem Bachove sonate u harmoniji matematičkih brojeva, susrećam ih u jedanaest glavnih ulica koje se sa onih sedam sporednih sjedinjuju u zvjezdanu sliku bezvremena, u sliku u kojoj se zrcale sve mudrosti od početka svijeta. Čuvarica duge prosipa cvijeće ljubavi na moje staze i sjedinjuje me sa utopijama i svjetskim čudima i simfonijom boja mi obećaje u svakom sutonu buđenje u novom snu sa one strane duge.

Slika, Josephine Wall 

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/11/varijacije-na-temu-agonije-ekstaze-i_08.html

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/10/varijacije-na-temu-agonije-ekstaze-i_3722.html

http://umijece-vremena.blogspot.com/