Stojim podno Parnasa, misaono- osjetilno- osjećajnog Pitagorinog pupka svijeta, na mjestu dodira svjetlosti i tmine, pred Apolonovim hramom. Pitam se zašto je Pitagora odabrao upravo ovo mjesto za sastajalište sa učenicima koji su slijedili njegovu mudrost. Tu na tom mjestu je čuo muziku sfera, osjećao mirise bunike i lovora, osjećao mirise tamjana i mirte, opijao se lakoćom postojanja, upijao drevnu Pitijinu mudrost i kupao se sa muzama u izvoru Kastalske vode. Damjana u meni me poziva na putovanje kroz svjetlosnu misao prohujalih stoljeća, doziva me imenom boginje, koje nosim od trenutka krštenja pod kupolom bezvremena. Prohujalo vrijeme nije moglo izbrisati zvjezdana slova njenog imena na platnu duše, bujica rijeke bez povratka ih nije mogla odnijeti u dubine oceana, ostala su blještati u ovom ovdje i ovom sada vraćajući me uvijek na početak priče. Tu na mjestu bez početka i kraja, u snenom zagrljaju čuvarice nebeskoga hrama osjećam povijest čovječanstva kao koljevku u kojoj sam još uvijek dijete veselja i sreće. Jecaj sve vremena me ponekad budi iz usnulosti kojoj se rado predajem, odmagljuje obrise moga lika. Tada u zrcalu vremena postajem kristalno jasna ideokinetčka slika u kojoj vidim svoje korake kroz snove i svoj let na Pegazu kroz sazviježđe pod kojim sam rođena. Preobražavam se u nit ljubičastog svitanja i zatvaram kristalne cvjetove noći nenapuštajući san, moj vječni san. Ne dozvoljavam kradljivici snova da ubije Damjanu, da joj oduzme ukrotiteljsku moć, da me rastoči u nešto što nisam, da me poždere kao što je u svojoj proždrljivosti požderala nesigurnu Dinaju. Gruba stvarnost me ponekada žalcem zmije otrovnice dotakne, ironično se osmjehne zanatskim osmjehom na sajmu taština, a onda ju krotiteljica moje duše odpuhne u zaborav. Ostajem na mjestu na kojem se križaju sve strane svijeta, na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, u pupku bezvremena i osjećam lepršanje leptira svijesti, titranje zlaćanog praha u simfoniji boja na kristalnom mostu koji me sjedinjuje sa vječnosti. Ta iskričava zrnca svjetlosti se pretvaraju u bisere koje pronađoh na pješčanom žalu uspomena, u pepelu iz kojega se uzdigla Damjana, krotiteljica bijesa i ljutnje u meni, čuvarica nebeskog hrama na hridinama sjećanja i simfonijom boja me poziva u nova snoviđenja na drugoj strani duge.
Slika, Josephine Wall
bglavac
edin.kecanovic
