Govori se puno o ljubavi, a u praksi nema ništa od toga. Ljudi su međusobno hladni prema drugima, skloni ogovaranju, tračanju i svim drugim ljudskim slabostima… Biskupe i svećenike, predstavnike Crkve i vjere smatra se ‘pastirima’ – kao one koji se brinu o drugima… Međutim, čini se da se oni prije svega brinu za sebe. Npr. biskup se brine za svećenike koji mu vode administraciju i pune crkvenu blagajnu. Brine se za zgrade i strukture. Brine se za svoje dostojanstvo i položaj, napredovanje… Brine se za to da ima što više vjernika – a kakvi su vjernici – to mu uopće nije važno! Što više vjernika – više prihoda… više utjecaja. Mislite da je njega briga za čovjeka koji je u problemima? Koji je npr. u depresiji, koji je pred samoubojstvom, koji je u materijalnoj ili ekonomskoj krizi (npr. kredit koji mu visi nad glavom…) Mislite da ih je briga u što i kako vjernici vjeruju? Ne, dovoljno je da idu u crkvu i da formalno sve štima. Slični su i svećenici koji “rade za njih” u tom odnosu prema ljudima, konkretnom pomaganju itd. Možda i nisu za to da rješavaju takve proleme. Možda i nisu u stanju pomoći ljudima na takav način… Međutim – za što su onda uopće? Za prodavanje magle? Za vršenje obreda koji nemaju nikakvog smisla, osim iz običaja, navike, tradicije… Jer to što oni rade jednostavno mora biti: mora biti krštenje, mora biti vjenčanje, mora biti sprovod, mora biti krizma, pričest, ovo, ono… A ako netko to ne želi, onda je crna ovca, onda, jao njemu, jer je drugačiji, nevjernik, bezbožnik, ovo i ono. A nije li to zapravo manipulacija, kada se ljude tako planski odgaja i prisiljava da moraju ići u crkvu, da moraju primiti sakramente, da moraju doprinositi za crkvene potrebe itd. Oni koji su tako odgojeni i kojima je već 'ispran mozak', nemaju ništa protiv toga. Njima je to sve normalno i vrlo potrebno, a ne pitaju se, otkud im zapravo ta potreba?

Sve to možda i nisu loši običaji, tradicije, koje su nastale kroz tisuće godina itd. Naravno silom, ali sad što je tu je. Međutim, to nema nikakve svrhe, ni previše smisla. Sve su to samo bajke i priče u kojima nema ni 10% istine, ni stvarnosti. Sve je to neka davna prošlost koja se evocira, spominje, slavi, a na kraju se i ne zna što se slavi… Da ne spominjemo moral, koji je kao iz kamenog doba i kojega se drže “kao pijan plota” – međutim – jasno je da tako više nitko ne živi i ne može živjeti, o čemu oni pričaju. A ako može, onda je to promašen i prevaren čovjek koji neće imati ništa od toga što je bio tako vjeran “svom bogu” i uzalud može čekati “lovorike u nebu” zato što je bio “moralan” prema nečijim propisima i normama. Nitko ne kaže da ljudi trebaju biti nemoralni! Nego prije svega trebaju biti ljudi! A toga često u vjerskim krugovima baš nedostaje… A naravno dobar, moralan čovjek može biti i onaj koji je ateist i kojega nije briga za nekog apstraktnog boga, nego zato jer je jednostavno čovjek, pošten, dobar, iskren, normalan itd.

Postoje i druge duboke i prekrasne stvari u tzv. alternativnoj literaturi, koja je inače “na zubu”, ovim dušobrižnicima. U usporedbi s vjerskim pričama i bajkama, djeluju puno realnije i autentično i onda se pitajmo – zašto oni ljudima “mažu oči” i inzistiraju na 'njihovoj istini'? Nekad su se i knjige zabranjivale, pa i spaljivale, ukoliko nisu bile u skladu s crkvenim učenjem! Nije li to nasilje i strahovlada?

Pa evo, sad vidimo Crkvu u malo drugačijem svjetlu, iz druge perspektive, a da ne spominjemo prošlost Crkve koja je sramotna i katastrofalna! Osim toga crkvena vjera je veoma kontradiktorna. Postoje razna tumačenja mnogih stvari, pa razne “karizme”, pokreti, nered, svojeglavost, međusobni sukobi i netrpeljivosti, svađe na temelju toga tko je u pravu, a tko u krivu. Tako su nastale sve hereze, raskoli i podjele, zbog neslaganja i zbog toga jer je netko inzistirao da je 'njegova istina', tj. njegovo viđenje, bolje od onog drugog...

Zapravo, nije Crkva tako loša – namjerno i svjesno negativna i 'zla institucija' - ali ipak zavarava ljude, a valjda i sami sebe, jer koristi od tih priča nema nitko osim svećenika koji “prodaju tu istinu” i od nje žive. A vjerujem da su i oni prevareni. Jer mogli bi se baviti i drugim poslovima u životu i imati normalan život – jer uglavnom nisu glupi i nesposobni za bilo što drugo, da im netko nije “zamutio u glavi” i prikazao im da je to časna i uzvišena stvar: “poučavati ljude o Bogu”, dok i sami o njemu ništa ne znaju ili znaju samo to što su im drugi rekli…

Osim toga, nitko normalan ne treba mrziti Crkvu ili vjernika, jer su mnogi od njih jednostavno zavedeni, uvjereni da su na strani Dobra, iako je u prošlosti bilo toliko zla... No svakako postoji i 'druga strana medalje', na sve to može se gledati itekako drugačije! Ima puno stranica i blogova koji pišu na sličnu tematiku, osobito na engleskom jeziku, koje sam čitao i vidim da su to obični ljudi kojima se gadi Crkva sa svojim licemjerstvom i glupošću, a ujedno su otkrili neke puno bolje stvari, nego ove tzv. 'istine vjere'... Vjernici uostalom u 90% slučajeva nemaju zapravo nikakvog iskustva Boga, nego samo prihvaćaju ono što ih se uči 'o Bogu'...

U Crkvi nema duhovnosti

Ono na što se religije najviše pozivaju, je zapravo duhovnost, a od te duhovnosti tu uglavnom nema ništa osim nekih obreda, pravila, discipline… (to smiješ, ovo ne smiješ, ono moraš)

Posebno katolička Crkva naglašava na stotine oblika “duhovnosti”. Karmelska, dominikanska, franjevačka, marijanska itd. Međutim, to su samo različiti nazivi i pristupi potpuno istim stvarima. U tom smislu ‘duhovnost’ bi bila više stvar običaja i tradicije, nego nešto stvarno bitno različito…

Ovdje ću se ograničiti na katoličku duhovnost, jer druge ne poznajem dovoljno, ali svi su ‘obredi’ vrlo slični (tj. imaju isti princip). Pravoslavna liturgija ima još drevniji izgled, koji se nije mijenjao tisućljećima… Dok protestanti imaju nešto konkretnije, jednostavnije i po meni čak bolje, no ipak, ni to nije u skladu s istinom, niti ima kakvu vrijednost i smisao, jer se sve skupa zasniva na krivim pretpostavkama…

Duhovnost u religijama, a osobito u katoličkoj Crkvi svodi se na jednu vrstu ‘praznovjerja’. Na vjeru da ako nešto učinim, napravim, izmolim, da ću primiti neku ‘milost’ u obliku zdravlja, novca, posla, sreće, uspjeha i sl. stvari. Pa se ljudi ‘zavjetuju’ po pravilu: “dam da daš”. Poste ili idu na hodočašće, ne bi li primili nešto što traže, od Boga.

Sama misa, obred, djeluje vrlo jednolično i zapravo naporno. Misa je obred koji se ponavlja 2000 godina u gotovo nepromjenljivom obliku, uz minimalne modifikacije i to iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju. Vjernici koji u tome sudjeluju, ne doživljavaju ništa novo, nego uvijek jedno te isto. To je baš kao neko ‘papagajsko ponavljanje’.

Te naučene molitve i obrasci su nešto tako (is)prazno (npr. moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh! ili nisam dostojan da uđeš pod krov moj) I to se u beskonačnost ponavlja, uvijek jedno isto! Strašno, kakvo je to ispiranjem mozga! I to netko onda zove duhovnošću!?

Molitva krunice je isto jedna vrsta ponavljanja tzv. molitvi očenaš, zdravomarijo i slavaocu i to se ponavlja 50-ak puta ili više. Kakva je to “dubina”, “misterij vjere”, velika duhovnost. Kao i „pobožnost svecima“ u kojima se moli svece za neke ‘milosti’, uglavnom materijalne prirode. ‘Meditacija’, mislim da je taj pojam zapravo sa Istoka… a u kršćanstvu je to samo razmišljanje o nekim ’svetim tekstovima’ i to je sve…

Ali to nije sve. Crkva ima još pregršt raznih ‘duhovnosti’. Npr. klanjanje (adoracija) pred izloženom Hostijom, vjerujući da se klanjaju Isusu Kristu, Bogu - Sinu, u obliku kruha – hostije, jer to nije ‘običan kruh’, nego je to ‘posvećeni kruh’ i sami Bog, na osnovu onoga što je zapisano u Evanđelju, da je Isus navodno rekao: “uzmite i jedite, ovo je moje tijelo…” Pa čak nije rekao: štujte ga i klanjajte mi se, jer ja sam u njemu, no vjernici to ipak uporno rade i to od negdje 16. stoljeća, kako bi protestantima i ateistima dokazivali svoju doslovnu vjeru u te njegove riječi.

Postoje i tzv. “duhovne vježbe”. Međutim, to je pomalo promašen naziv, jer tu nema ni vježbi, ni duhovnosti. Tzv. duhovne vježbe zasnivaju se na  predavanjima, razmatranjima nekog predmeta, ‘istine vjere’ ili ‘otajstva’. To se onda svodi na suhoparna predavanja o svemu i svačem, odn. ničem posebno. A mnogi za te ‘vježbe’ koriste psihologiju i to prikazuju kao neku crkvenu, odn. duhovnu mudrost…

Postoji još pobožnost ‘Križnog puta’ u kojem se oplakuje Isusova muka i ‘križni put’ i slične ‘pobožnosti’, međutim kao što vidimo, nema tu neke prave duhovnosti. Onoga što bi se očekivalo pod tim pojmom - duhovnost, spritualnost. Ima i jako smiješnih stvari, da se za neku izmoljenu molitvu ili neko propisano djelo može dobiti 100, 200 ili 1000 dana oprosta od čistilišta za ‘duše’ ili ‘plaćanje misa’ za pokojne koje je u narodu jako popularno, jer što učiniti za pokojnog, nego za njega ‘platiti misu’!?

Tek neki katolički mistici, koji su imali neka stvarno mistična iskustva, neki doticaj s nadnaravnim i ‘božanskim’ mogli bi stvarno nešto reći o duhovnosti. Ali takvi su veoma rijetki u bilo kojim religijama. I to je ono što bih ja nazvao istinskom duhovnošću! Jedno stvarno duhovno iskustvo, a ne isprazni obredi koji se u beskonačnost ponavljaju, bez ikakvog efekta. Duhovnost je za mene nešto konkretno i opipljivo, čega ima daleko više u nekim Istočnim religijama, zahvaljujući određenim duhovnim praksama i tehnikama, od čega u kršćanstvu nema ni traga. Jer tu se sve svodi na puku vjeru i isprazno ‘mantranje’ nekih obrazaca, koje je netko sastavio, napisao i propisao (kao po nekom ‘receptu’). U spomenutim religijama Istoka, neki uspijevaju živjeti danima bez hrane, hodati po vatri, dovesti tijelo u stanje ‘hibernacije’, duhom utjecati na tijelo, imati ‘astralne projekcije’ preko kojih imaju kontakt s drugim svjetovima i dimenzijama, mogu vidjeti auru, pokretati čakre, otvaraju ‘treće oko’ (pinealna žlijezda) mogu liječiti, zatim prakticiraju duboke meditacije,  levitacije,  i druge tzv. para - normalne sposobnosti i mogućnosti. To su jedino autentično duhovne, spiritualne stvari i pokazatelji kako je duhovno iznad materijalnog i fizičkog! Tu postoje konkretni dokazi i pokazatelji! Dok u kršćanstvu nema ničeg sličnog – samo pobožne priče, legende i vjerovanja.

Ima i tu fenomena. Npr. to su najčešće stigme, bilokacije, egzorcizmi i sl. Postoje određene sile koje se ponekad očituju, ali to ne znači da se tu stvarno radi o Bogu bilo koje religije ili kršćanstva! To mogu postići samo ‘neki’, određeni, posebni, koji imaju taj ‘dar’. Međutim, na Istoku, to nije stvar dara, nego stvar vježbe i prakse!

Čini se da Istok ima puno konkretnije znanje i poznavanje duhovnosti, nego Zapad! Na Istoku ima puno više autentičnih učitelja (gurua), dok je na Zapadu samo jedan učitelj koji je živio prije 2000 godina i o njemu zapravo danas skoro ništa i ne znamo. Što je učio i što je donio ljudima. Sve više mi se čini da je istina ono što neki kažu, da je Isus bio u Indiji i iz tog područja prenio neka znanja, da bi kasnije to iskoristili i proglasili ga Bogom itd. Dok je na Istoku normalno da je svaki malo bolji guru neki ’sin božji’, odnosno avatar.

Ukratko rečeno – u Crkvi stvarno nema autentične duhovnosti – nego samo slijepe vjere u prastare obrede i dogme, te moljenje litanija i krunica… a Isus je rekao: „Ne blebećite kao pogani…“ Međutim, oni koji se najviše pozivaju na njega potpuno ignoriraju ove njegove riječi i dalje samo 'blebeću' neke molitve...

Crkva i siromaštvo

Postoji još jedan apsurd na području vjere i kršćanstva. Radi se i o siromaštvu koje se propovijeda, naglašava, potiče i hvali itd. dok zapravo to nitko ne shvaća ozbiljno, pa ni sama Crkva koja nikad nije bila siromašna, niti je ikad ozbiljnije pokazivala bilo kakav interes za siromaštvo…

Crkva (rimokatolička) je uvijek bila prilično bogata institucija! Bogato građene i urešene crkve, ogromna zdanja crkvi, samostana i drugih crkvenih građevina. Ogromni crkveni posjedi i zemljišta… Crkva je uvijek išla u korak sa plemstvom i bogatašima, dok je običan puk bio potpuno siromašan. Uvijek je zapravo bila uz vlast i vlastodršce, a protiv siromašnog puka kojem je samo držala prodike o vrijednosti siromaštva… kako je Isus bio siromašan, kako je volio siromašne, kako je došao radi siromaha i sl.

I danas je Crkva uglavnom bogata. I u Hrvatskoj, nakon promjene politike, tražio se povrat ‘otetog’ vlasništva ili novac iz proračuna za svoje potrebe, navodno za ono što joj je danas nemoguće vratiti… To je jedan ogroman apsurd, da se tu govori o siromaštvu, siromašnom Kristu, apostolima, crkvi itd. Međutim, od tog siromaštva kroz cijelu povijest te iste Crkve – ni traga! Čitavo vrijeme naglašava važnost siromaštva, dok u stvarnosti nije uopće siromašna! Da bude još gore živi na teret (od) siromaha, umjesto da im pomaže. Kršćanstvo je religija siromašnih i otuda izgleda skrivena želja Crkve da siromašnih ima što više, da bi im ona “pomagala”… I to se stvarno događa: novcem, školama itd. pridobiva se najsiromašnije iz npr. Afrike, Indije i donosi im ‘radosnu vijest’. Odakle regrutiraju sebi nove članove (Južna Amerika, Afrika, Indija…)

Kroz ovo se može shvatiti i borba Crkve protiv kontracepcije u cilju da siromašnih bude što više… da bi imala što više kandidata za svoje redove. Crkva ne može biti u službi bogatih, nego u službi siromašnih… jer je bogati jednostavno ne bi trebali! Činjenica je da je kršćanstvo religija siromašnih… i zato npr. Osho kaže da kršćanstvo nikad nije razvilo dublju i neku ozbiljniju duhovnost! Bilo je dovoljno dati im hrane i reći da je siromaštvo nešto dobro, da će se time što su siromašni spasiti, dok će bogati propasti i biti kažnjeni…

Evo koliko je kršćanstvo licemjerno! Čovječanstvu nije donijelo ništa posebno dobra… osim bolnica, karitativnih ustanova i sl. Nije govorilo o tome kako ostati zdrav, kako živjeti zdravo, nego uvijek zastupa medicinu, bolnice i time i farmaciju. Nije se brinula o tome kako uspostaviti pravednije međuljudske odnose i kako iskorijeniti siromaštvo – nego je razvijalo tzv. Caritas i samo na taj način “pomagala” siromašnima. A takva pomoć zapravo i nije dostojna čovjeka… Nekome davati hranu, pomoć i lijekove – kao da je neka velika stvar!? Puno veća stvar bi bila omogućiti im normalan život, rad i razvoj, a ne “caritas” i milostinju… Poučiti i zaposliti ljude, a ne davati im milostinju i time ih podržavati u takvom načinu života.

Nije tako samo u katoličkoj Crkvi tako, nego i u drugim manjim crkvama i sektama. Dok se s jedne strane hvali siromaštvo i traži odricanje od materijalnih dobara, s druge strane vođe se (obično) bogate i tumače kako bogatstvo ipak nije najveće zlo…

http://razotkrivenje.weebly.com/crkva.html