Ima ljudi koji žive sa svijetom, dišu zrakom, hodaju pločnicima i broje sate. Oni koji umiju razgovarati s vremenom, kao s nekim tko je sve, a ništa nije. I ima njih, onih drugih. Onih koji su stranci u tom istom svijetu, kojih ništa ne dotiče osim prozirnih obrisa stvarnosti, što se u njihovim očima pretvara u maglu.

Čovjek koji je živio u svijetu mašte bio je jedan od njih. Njegov svijet, taj neuhvatljiv, nevidljiv svemir, bio je poput mjehura od sapunice , krhak, ali istovremeno snažan, proziran, a ipak, pred očima onih koji nisu znali gledati, često neshvaćen.

Bio je to čovjek koji je puno čitao. Knjige su mu otvarale vrata u svjetove u kojima nije morao biti samo on, nego je mogao biti svi. Ratnik, pjesnik, pustolov , sve ono što u stvarnom životu nije mogao postati. Svako okretanje stranice bilo je nalik otvaranju vrata koja nisu samo vodila u druge svjetove, već su, na neki način, pokazivala ono što je duboko u sebi čeznuo postati. Tu nije bilo granica, ondje je mogao osjetiti kako zrak diše za njega, kako se njegovi koraci stapaju s onima junaka iz knjiga, a srce mu ubrzava ritam , bilo od straha, bilo od zanosa.

I dok je svijet oko njega prolazio, nesvjestan tih otvorenih vrata, on je postajao nešto drugo. Lik iz priče, vlasnik tuđih sudbina, suučesnik njihovih pogrešaka, poraza i pobjeda. Bio je to bijeg, možda, ali bijeg u koji se tonulo sve dublje, od kojeg se nije moglo odustati. U trenutku kada bi uzeo knjigu, osjećao bi kako teža stvarnost popušta, kao magla što se povlači pred svježinom neizgovorenih misli. Bio je to trenutak slobode, ali i trenutak unutarnje borbe , tihe, nalik škripaju prstiju dok okreću stranice, stranice koje su mu često davale osjećaj da je samo on stvaran, u tom trenutku, u tom prostoru.

Ali postojao je i onaj drugi trenutak, kad bi, prolazeći gradom, ugledao ljude s umornim pogledima, zarobljene u razmišljanjima ili ekranima. Tada bi sjeo na klupu i osjetio kako ga polako povlače natrag, u stvarnost. Težina koraka, lica što nisu vidjela njega, ali su se u njegovim očima činila poput sjenki, zamućenih figura. I usprkos svom bijegu, nešto bi ga neprimjetno vuklo natrag. Kao slab vjetar, osjetan samo u kostima, poput hladnog sjećanja. Svijet je tada bio opipljiv, mirisao je na beton nakon kiše, odzvanjao je zvukom koraka u tišini grada. Nije se mogao opirati , taj svijet, baš poput knjiga, budio je nešto u njemu. Ali ovaj put, on nije bio junak. Bio je samo stranac, koji nije mogao zaboraviti da pripada nečemu većem, a ipak, u toj svakodnevnoj buci, bio je sam.

I, kao svi oni koji traže svoje mjesto, nije mogao pobjeći od osjećaja da ne pripada nigdje. Da nije ništa. Ni čovjek, ni lik. Ni stvarnost, ni mašta. Taj trenutak bio je okružen mirisom cvijeća s trga, zvukom klavira što je dolazio kroz prozor obližnje kavane. No ni to nije moglo smiriti nemir koji je osjećao u rukama, u drhtavim prstima.

Jednog dana, dok je sjedio na staroj drvenoj klupi u parku, otvorio je knjigu i počeo čitati o kiši što pada na zlatne ulice dalekog grada. I tada, u tom savršenom skladu između riječi i stvarnosti, kiša je počela padati i oko njega. Isprva samo nekoliko nespretnih kapi, a zatim oluja koja je prekrila zrak, zaslužujući svoje ime, baš poput onih u knjigama. Sjedio je i gledao kako kapljice padaju na stranice, brišući granicu između svijeta i priče. Osjetio je lagani drhtaj u prsima. Mašta i stvarnost, pomislio je, sada su se stopile u jedno. Ali je li to bila slučajnost? Ili čista magija? Osjetio je kako nešto više od kiše ulazi u njega, nešto nevidljivo, ali prisutno , osjećaj da je sve, na trenutak, moguće.

Dok su svi ti ljudi oko njega, izgubljeni u brojevima i uputama, prolazili kroz svoje dane, on je osjećao nešto drugo, gotovo nezamislivo. Osjećao je vjetar na licu, kao ruku što mu pokazuje put. Put na kojem je bio sam, jer nije mogao biti nijedan od onih koje je mašta poznavala.

I tako bi mašta, ta čudna, nevjerojatna stvar, ostajala u njemu, uvijek prisutna, kao san koji nikada ne završava. Nosio ju je kao krivicu, kao blagoslov, kao teret. Jer mašta je bila jedina stvar u njemu veća od same stvarnosti.

                        "I nije više bila samo priča o jednom čovjeku , postala je to priča o svima nama koji smo ikada željeli biti više od onoga što nam je dano. O svima koji smo maštali o nečemu većem, ljepšem i slobodnijem, bježeći od stvarnosti koja nas ograničava. Ta mašta nije bila samo njegov svijet , ona je bila naš, svijet svih koji traže izlaz iz svakodnevne tame."

Matija Gerić