Čudo. Kažu, događa se onima koji čekaju, ali koliko dugo? Svaki dan gledam kroz prozor kao čuvar na straži, iščekujem to prokleto čudo kao poštar koji kasni već tjednima. U glavi, naravno, vrtim velike slike , možda dolazi nešto što će sve promijeniti, neka božanska intervencija u ovu melodramu svakodnevice. Ali dan za danom prolazi, a od čuda ni traga ni glasa. Ni pseći rep više ne maše kad se vratim kući, a o ljubavi da ne govorim . kao da je ovo mjesto u kojem živim napustila čak i ptica romantike.

Čekam i pitam se, jesu li čuda možda samo stari mitovi koje smo prigrlili iz očaja, nešto što nudi trunak nade u ovaj veliki cirkus? Jer realno, cijeli svijet mi se čini kao poligon čudnih lutrija, ali moje ime nije nigdje na popisu dobitnika. Dovoljno je reći da se osjećam kao jedina biljka koju sunce sustavno zaobilazi . dok sve oko mene cvjeta, ja stagniram kao kaktus u sjeni.

Znate, ponekad je dovoljno da vidim dvoje kako se drže za ruke na ulici i već me to ubode. Čekam čudo ljubavi? Ah, ta ljubav, ta nestvarna sila o kojoj svi pričaju kao o rijetkoj zvijeri , valjda sam ja cijepljen protiv nje . Jer ako je čudo negdje na putu prema meni, onda ima užasan smisao za orijentaciju. Sve što vidim su obrisi, dim i magla, baš kao kakav mamac bačen od sudbine da se i dalje vrtim u krugu.

Možda bih trebao prestati tražiti i čekati, ali znate kako to ide , jednom kad počneš, ne možeš se zaustaviti. Svaki dan, mali glas u meni kaže: „Možda danas.“ A ja opet otvaram vrata, gledam prema praznom horizontu i pitam se, hoće li ikada stići ta prokleta iskra koja će učiniti da se osjetim živim , da barem pas poskoči kad me vidi, da barem u zraku osjetim nagovještaj onog dalekog, neuhvatljivog, što svi zovu čudom.

Iskreno, činim se kao da vjerujem u čuda više nego ikada, ali možda sam samo sebi lagao. Svaki dan mi prolazi bez ikakvog traga ljubavi ili nježnosti, a jedino što me čeka je još jedan dan isprazne nada. Prije nego što mi se nešto lijepo dogodi, sigurnije je da će me pogoditi meteor , barem bi to završilo ovu beskrajnu monotoniju s malo spektakla.

A dok čekam na taj sudbonosni udar, ne mogu a da se ne zapitam jesam li ja taj koji stoji na rubu vlastitog čuda. Možda sam previše zatvoren, previše skeptičan, ili jednostavno nedostaje mi hrabrosti da prvi zakoračim prema promjeni. Možda čudo nije nešto što trebaš čekati, već nešto što moraš sam stvoriti , ali onda opet, tko sam ja da vjerujem u vlastitu moć? Sve se svede na samo jedan istiniti trenutak samopromišljanja, gdje priznajem da sam možda sam svoj najveći prokletnik.

Na kraju, možda čudo nije ni rijetkost, ni dar s neba, ni darovani spas. Možda je samo ogledalo u kojem se usuđujemo pogledati sami sebe, vidjeti odraz svijeta onakvog kakav bi mogao biti i uz malo sreće, odlučimo živjeti barem djelić toga. Ali dok se to ne dogodi, ostajem ovdje, u svojoj privatnoj pustolovini cinizma, čekajući na meteor koji će prekinuti ovu iluziju čekanja.

Matija Gerić