Ja sam samohrani otac. To nije tek riječ, nije titula. To je težina što se spušta na ramena i postaje dio tebe, težina koju nitko drugi ne vidi, ali ti je osjećaš pri svakom koraku. Moj sin, Karlo, ima autizam. On je moj svijet, moja borba i moje čudo. No, za druge, mi smo samo ogledalo. I u tom ogledalu ne vide nas , vide svoje strahove.

Ljudi šapuću. "Loš si otac," kažu. "Smeće, ništa više." Riječi im izlaze iz usta kao otrovne strelice, ali te strelice ne probijaju mene. Padaju na tlo, nemoćne, jer one nisu istina. Njihova mržnja nije o meni. Njihova mržnja govori o njima.

Nisu nas napali jer smo drukčiji, nego jer smo ih podsjetili da mogu biti bolji , a nisu. Boje se onoga što ne razumiju, boje se našeg svijeta jer ga nikada neće doseći. Naša ljubav im je strana. Naša snaga prevelika.

A znaš li što znači biti jak? To nije glasna pobjeda, to nije osvajanje planina. To je tišina noći kad sve utihne, a tvoje srce lupa za dvoje. To je trenutak kad si na rubu i daješ posljednju kap svoje snage, jer znaš da od te kapi tvoj sin može napraviti ocean. Bilo je dana kad sam doslovno nestajao , s 100 kilograma spao sam na 63. Kad sam gledao u ogledalo, vidio sam nekoga tko se ruši, ali u njegovim očima , u Karlovim očima , vidio sam razlog da se ponovno uspravim.

Karlo je danas više nego što su se usudili sanjati. Više nego što su vjerovali da je moguće. On je moj svemir u kojem svaka zvijezda sja jače nego sve njihove presude. Dok oni broje moje greške, ja brojim njegove korake, njegove osmijehe, njegove pobjede. I neka pričaju. Neka sude. Njihove riječi su samo pepeo , ja gradim iz plamena.

Mi smo stvorili svijet koji ne trebaju razumjeti, ali bi mogli zavoljeti , kad bi znali kako. Svijet u kojem su ljubav i strpljenje temelji, a svaki zagrljaj je veći od svih njihovih osuda. U njihovim očima, mi smo priča o razlikama, o slabostima. U našim, mi smo priča o ljubavi koja ne poznaje granice.

I dok oni okreću glave, ja nazdravljam. U ime njihove nemoći. U ime njihovih izgubljenih snova. U ime svega što nikada neće imati, jer nikada nisu naučili voljeti. A mi? Mi volimo. Mi postojimo.

Ja sam ovdje. I bit ću ovdje. Sretan. Držim Karla za ruku i gledam u naše nebo. To je naše kraljevstvo, naše utočište, naš svijet. A vi? Vi koji nas mrzite, koji se bojite onoga što jesmo , pogledajte prema gore. Možda ćete u našim zvijezdama pronaći ono što ste izgubili u svojim noćima.

Matija Gerić