Hodajući kroz ovaj svijet, svaki moj korak postaje otisak u vječnosti, tihi zapis onoga što je bilo i što nikada neće doći. I dok se gubim u koraku, svaka prašina pod mojim nogama postaje moje vlastito tijelo, moj vlastiti miris, moja neizgovorena misao. Tišina... ona teška, zlatna tišina koja te okružuje kad osjetiš da je nema nikog osim tebe, postaje moj najvjerniji suputnik. Jer, ponekad, tišina je najglasnija stvar koju možeš čuti. I tu, u toj tišini, nije praznina. To je težina. Težina vlastite prisutnosti.

Kad hodam sam, osjećam svaki udah kao posljednji, a svaki otkucaj srca kao šapat duše koja mi govori da moram ići dalje. Svaka kapljica znoja, svaki korak koji ostavim u ovoj magli života, nije samo put , to je pjesma. Moja pjesma, nečujna, ali duboko prisutna. Nedostaje mi nešto, to je istina, ali to nije samo osoba. To nije samo ruka koja bi me nježno podupirala. Nedostaje mi osjećaj da me netko vidi onakvog kakav jesam, da osjeti cijelu borbu koju nosim u sebi, onu koju ne vidite, onu koja se skriva u najtišim prostorima moga srca. Ali, možda je to i bolje. Jer nisam stvoren za lakoću. Nisam stvoren za udobnost koja ne izaziva promjenu. Moja snaga nije u onome što je bilo. Moja snaga leži u onome što nisam imao, u onome što sam morao naučiti, u onome što sam postao.

I u toj samoći, gdje borbe ostaju nevidljive, rastem. Jer snaga nije u onome što se vidi, u onome što svijet može opipati. Snaga je u onome što ostane nakon što svi pogledi i svi dodiri nestanu. Snaga je u tišini koju nosim, u bolu koji nosim sa sobom i u koracima koji nisu nikad olakšani, ali su uvijek moji. Samo ja, moj put i šapat moje duše koji me vodi. I ta tišina, koja sve više postaje moj svemir, nije ništa drugo nego moj unutrašnji svemir, moje prostranstvo.

A onda pomislim na Karla. Na njegov pogled, nevino svijetao, pun nade, pun života. U njegovim očima svijet još nije nosio boje boli, nije imao niti crte tuge. U njegovim očima je samo svjetlost, čista, beskrajna, ona koja još uvijek ne razumije hladnoću svijeta. Volio bih da mu mogu darovati svoje misli, sve te težine koje me pritisnu. Volio bih da ga poštedim svega što znam, što je pred njim. Ali u njegovom osmijehu, u njegovim očima, ja nalazim snagu. Jer on mi daje snagu da budem bolji, da hodam dalje. On je svijet, a ja sam samo putnik, lutalica koji u njemu pronalazi razlog za svaki korak.

Nedostajem si, to nije laž. Nedostajem si kad mislim da ne mogu više, kada je svaki korak borba, a svaki dah postaje teži. Ali tada se sjetim. Samoća nije pustoš. Samoća je mjesto gdje moraš naučiti voljeti tišinu, voljeti svoj vlastiti korak, jer to je jedini korak koji imaš. Samoća je prostor u kojem moraš biti svoje vlastito svjetlo, jer, ako ništa drugo, moram hodati za njega. Moram hodati dalje, jer nema povratka.

I tako, iako mi tuga pritisne srce, u svakom koraku osjećam njezinu težinu, ali i svoju snagu da nastavim. Jer u svakom dahu, u svakom otkucaju srca, osjećam da nisam sam. U toj borbi, koja je samo moja, osjetim kako rastem. Postajem netko tko je naučio voljeti vlastitu snagu, iako ona nije jednostavna, iako nije blaga. I tako, korak po korak, kroz oluje, kroz maglu, hodam, noseći tugu, ali i onu želju koja je snaga.

Iako je moj put moj, on nije osamljen. On je ispunjen tišinama, bolima, ali i tom neizmjernom snagom koja me tjera naprijed.

Nedostajem si, da. Ali to nije kraj. To je samo početak.

Matija Gerić