Bitanga. Riječ što ne poznaje ni kajanje ni pokajanje, nego jednostavno jest. Čovjek kojeg svijet ni ne prepoznaje, a opet je prisutan u svakom njegovom kutku. Korača stazama koje drugi ne smiju kročiti, odvažan u svojoj neukrotivoj prirodi, poput vjetra što nosi pjesmu slobode, a u njegovoj tišini svi osjećaju huk nade i tuge. On nije izgubljen, nije zaboravljen. On je svoje vlastito svjetlo i svoja vlastita sjena.

Svijet ga nije prihvatio, ali nije ga ni odbacio, nije jer nije znao kako da ga žvaće i proguta. On nije ni odavde, ni odande. Njegovo mjesto je na rubu, između dvije krajnosti, jer samo na tom prijelazu, na tom uskom prostoru između tame i svjetla, može disati. Jer samo tamo može biti On. Niti je dobar, niti je loš, niti je svetac, niti je zločinac , on je samo čovjek, krv i meso, borac za svoju vlastitu slobodu, uvijek na rubu, nikad na središtu. Slikom i dušom, kao vuk u mraku.

Njegov je život paradoks, jer ni sam ne zna u kojem smjeru ide. Ljubi u ponoći, pomaže u zoru. Niko ga ne razumije, a i on sam zna da neće nikad biti razumljen. Zajedno s njim, svi su zamrli. Tih, tih, kao noć, neupadljiv, ali prisutan. Njegova borba nije jeka u svijetu, ona je samo njegov dah u tišini, dah što se gubi u prašini zaboravljenih. Njegov život nije blagoslov, nije ni prokletstvo, on je samo tu, među ljudima, i ništa ne traži. Ni blagoslov, ni prokletstvo. Samo je, kao kamen na dnu rijeke, što gleda i čeka da ga voda odnese, a da nikada ne bude pomaknut.

I kad ga srušiš, nećeš mu dugovati ništa. Svijet ga nije zaslužio, ali on je tu, uspravan među njima, iako je jedini koji razumije da sve što su dobili, dolazi s cijenom. Bez njega, svijet ne bi bio isti, ni ljudi ne bi hodali na isti način. On je ono što oni ne mogu postati, on je ono što su se bojali postati. On je sloboda bez ograničenja, hrabrost koja ne zna za strah, i snaga koja se ne povlači pred ničim.

I da, Bitanga je. Život mu je kaos, jer nema straha. On se bori, ne za slavu, ne za nagradu, nego zato što mora. Svijet nije dužan ništa, ali on je dužan da bude svoj. Ljubav, ako mu se ponudi, bit će njegova tajna, jer on zna, prava snaga nije u tome da voliš, već da voliš u tajnosti, onako kako samo on zna. Kad brani, on ne brani za slavu, on brani jer mu duša ne dopušta da to ne učini.

Ponekad, dok hoda kroz svoje bitke, pitam se , da li je on stvaran, ili je samo odraz mene? Da li je on samo nešto što nisam smio postati? Da li je on samo onaj dio mene koji je prešao tu granicu između bola i snage? Odašilje snagu koja tisućama ljudi prolazi kroz kosti, ne čuješ je, ali osjetiš je, duboko, iznutra.

Njegov teret je težak, ali on ga nosi, ne pokazujući. Sam, borac, bez igdje ikoga. Svijet je od njega stvorio ono što ne smije priznati, ali tu je, kroz borbu, u toj samoći, prepoznaje se. Jer on nije tu da popravlja, on je tu da razbija, da stvori nove mogućnosti. I kad ga pogledaš, s onim pogledom koji je prepun prošlih nepravdi, vidiš da je on srce svijeta , tu, u tišini, na samom rubu.

I da, Bitanga je. Dobar je, da, ali divlji je srcem i dušom, spreman da podnese sve. Jer tako ga je svijet stvorio. Stvoren je da bude snažan, da bude sam, da bude snaga koja pokreće sve druge da shvate što znači biti živ. On nije tu da bude prihvaćen. On je tu da promijeni, da podigne, da donese nemoguće. On je onaj koji nije samo promašeni san svijeta, on je njegov vječni trag.

Jer je on toliko živ u meni !

Matija Gerić