Bio je to čovjek kojem ništa nije išlo po ruci. Svijet se prema njemu nije otvarao ni u poslu, ni u ljubavi. Gdje god bi zakoračio, put je bivao krivudav, kamenit, uvijek korak dalje od sreće. I tako je, umoran od vlastite sjene, odlučio pobjeći u noć.

Noć ga je pozvala, kao što poziva sve one koji su zaboravili šta su nekada bili, a sada traže nešto što je zauvijek nestalo. Bio je stranac u vlastitoj sudbini, a šuma ga je obavila poput druge kože. U mraku, gdje su se sjene stapale s vjetrom, nije trebao ni ime ni objašnjenje. Samo je hodao, korak za korakom, bez odredišta, ali sa sve dubljim osjećajem da ga nešto vodi.

Njegovi koraci bili su poput razlomljenih trenutaka vremena, prošlost i sadašnjost su se ispreplitali u svakom koraku, svaka grana pod njegovim prstima bila je odjek nečega što je već bilo. Osjećao je kako se tlo pod njegovim nogama mijenja, kao da svaki njegov pokret pokreće snagu koja nije bila samo u njemu. Kora drveta bila je hrapava, poput kože starca koji je preživio previše zima. I svaka pukotina u tlu nosila je težinu vremena, prošlih kiša, prošlih žetvi, prošlih duša koje su hodale istim putem.

Noć je bila gusta, neprozirna, kao neka tajna koju ni ona sama nije željela otkriti. A zavijanje u daljini, nije prekidalo tišinu, ono ju je oblikovalo, utkalo u noć kao nečiji zadnji dah. Njegovi koraci su bili tihi, ali sveprisutni. Znao je da ga netko promatra.

Zastao je. U grlu je osjetio strah, gorak poput smole. Krv mu je klonula, povukla se, sklonila u dlanove i prsa. Pogledao je u mrak između stabala, i onda je ugledao ono što nije nadao. Dva oka, svjetlucava u tami, nijema, nemilosrdna. Vuk nije tražio borbu, niti milost. Samo priznanje. Nije bilo distance između njih, samo hladan zrak, u kojem su njihove sjene pomiješale u mjesećini, neizgovoreno, ali sveobuhvatno.

Svjetlost mjeseca prolazila je kroz grane, otkrivajući ožiljke na njegovoj koži , svaki rez bio je priča o nekoj olujnoj noći, o nečem preživljenom. Vukovo disanje bilo je duboko, ritmično, poput šumskog korijena koji se širi u tami. Čovjek je osjetio trzaj u prsima, osjećaj kao da mu srce želi izaći van.

A onda, nešto u njemu pukne. Strah se izlije iz kostiju i preuzme ga u jednom trzaju. Noge mu polete unatrag, tijelo ga ne sluša, samo bježi. Koraci su mu grubi, nespretni, svaki dodir tla odjekuje u njemu kao pucanj. Grane ga šibaju po licu, korijenje ga povlači, a vjetar mu puni pluća, reže ih iznutra. Trči, dok mu srce lupa kao bubanj u praznini noći.

Ali vuk ne juri. Kreće se poput sjene, tiho, sigurno, kao da mu mrak pripada. Njegovi pokreti su uigrani, klizeći kroz šumu s preciznošću noćnih zvijeri. Čovjek se spotakne. Tlo ga prima bez milosti, tresak, bol, blato na rukama. Mahnito maše rukama, traži oslonac, pokušava otjerati ono što ga progoni, ali vuk ne prilazi. Samo stoji. Promatra. Njegov dah je vidljiv na mjesečini, ritmičan i miran, poput nečega što je iznad straha.

Čovjek diže ruku, refleksno, kao znak obrane, ali vuk ostaje nepomičan. Njegove oči ne trepere, u njima nema ni prijetnje ni smirenja, samo postojanje. I tada, u treptaju mjeseca, čovjek vidi nešto što ga presiječe dublje od straha. Na vukovu vratu, skriven pod slojem guste dlake, nalazi se ožiljak. Oblik polumjeseca. Isti onakav kakav on nosi na ruci, utisnut u kožu kao sjećanje na nešto što nikada nije nestalo.

Tišina se produbljuje. Trenutak između njih dvoje više nije ispunjen bijegom, već pitanjem bez odgovora. Vuk ne skreće pogled. Samo je tu, prisutan. Kao kamen u koritu rijeke, neumoljiv i vječan.

A onda, bez ijedne riječi, vuk se okrenuo i nestao u šumi. Nije trčao, nije bježao. Samo je otišao, kao pitanje na koje nikada neće biti odgovora. Čovjek je ostao, osluškujući dah noći. Njegove misli su prestale biti riječi, postale su šum šume. U tom šumu nije bilo nikakvog odgovora.

I ostao je tako, dok se mrak slijevao niz njegovo tijelo, brišući granicu između čovjeka i šume. Zvijezde su treptale iznad njega, daleke i nijeme, dok je on ostajao u tmini, ne kao stranac, već kao dio nje. Osjetio je kako mu koža postaje hrapava poput kore. Diše sporije, ritmično, u skladu s šumom, osjećajući kako mu korijenje raste iz ruku, nježno, gotovo neprimjetno, prekriva mu kožu. Oko njega, šuma ga je obavila poput starog prijatelja.

Dočekao je zoru u šumi, mislima razasutim poput lišća pod njegovim stopalima. Svijet se nije otvarao pred njim, jer možda nikada nije ni trebao. Ožiljak na njegovoj ruci, sad samo blijedi trag pod njegovim prstima, bio je nit što veže dva svijeta, tanko vlakno koje spaja, razdvaja, nevidljivo, ali postojano. Sve je imalo svoje mjesto.

I on, konačno, više nije bio izgubljen.

Matija Gerić