Kad sam sinoć sklopio oči, ništa nije došlo.
Niti san, niti olakšanje. Samo tišina koja je rezala poput noža, ravno kroz meso noći. Tamna, gusta tišina, kao ulje što guši plamen. Što god je život htio nacrtati na toj tinti, svejedno mi je , ionako nisam mogao vidjeti.

Pomislio sam, usred tog mraka. Što ako se sutra probudim negdje drugdje? Na nekoj prljavoj stanici u gradu koji me ne poznaje, među strancima koji ne govore moj jezik. Bi li taj teret bio lakši? Bi li taj čovjek u ogledalu bio netko drugi , manje poznat, manje razočaran?

Kuda god pobjegneš, uvijek povučeš sebe za sobom. U snu, koraci su mi zvučali kao lomljava stakla, svaki odraz u podu bio bi neka moja verzija koja me gleda, optužuje. "Tko si ti sada?" pitao sam odraz. A odraz je šutio. Jer znao je, znao je da nisam siguran.

Jesi li ikad pokušao pobjeći od sebe? Kao da se boriš s vlastitom sjenom, samo što sjena ne popušta. Samo tiho korača s tobom, šapatom ti govori sve ono čega se bojiš. Ne možeš je zgaziti, ne možeš je zakopati. Ma što radio, uvijek je tu ,iza tebe, ispred tebe, u tebi.

Ponekad mislim, sve bi bilo lakše da samo nestanem. Da me more odnese negdje daleko, tamo gdje ljudi nemaju imena ni prošlosti. Slušam valove u njima osjetim miris slobode. Ali znaš što? Valovi nisu zaboravili. Niti neće. Oni pamte svaku obalu, svaku olupinu koju su dotakli. Isto kao i ja.

Ne znam koliko puta sam pokušao prevariti sebe da je promjena stvar jednostavnog presvlačenja , novo mjesto, nova maska, nova priča. Ali duša se ne da prevariti. Ona nije kaput koji možeš okačiti na čavao. Možeš promijeniti sve oko sebe, ali unutra? Tamo stoji sve ono što jesi. Gol i jadan!

Što je uopće "ja"? Možda tek niz poraza koje vučem iza sebe, kao staru torbu punu razbijenih boca. Možda svi mi samo glumimo da znamo tko smo. Možda nitko od nas zapravo ne zna.

A opet, tamo negdje, u toj litici iznad mora, gdje vjetar nosi sve osim mene samog, možda bih mogao shvatiti. Možda bih mogao skinuti teret, baciti ga dolje i ostati samo ja, bez ožiljaka. Ali sumnjam. Jer što si bez svojih rana? Tko si bez svojih grešaka? Ništa, nitko. Samo prazan papir koji čeka da ga netko drugi ispuni.

Kad se jutro konačno uvuklo kroz prozor, shvatio sam nešto. Promjena nije u bijegu. Nije u novom licu, novom gradu, novim riječima. Promjena je u tome da staneš. Da pogledaš u ogledalo i priznaš: Ovo sam ja. I možda nije savršeno, možda je razbijeno, ali je moje.

Neću postati netko drugi. Ne još. Možda nikad. Ali mogu biti bolji. Korak po korak. Jer svijet se mijenja, ali pravo pitanje je?

Imaš li hrabrosti mijenjati sebe?

Matija Gerić