Često se pitam, gotovo svakodnevno, kako se dječje traume odražavaju kasnije u životu. Mislim o svom Karlu, nježnom dječaku s očima koje nose odsjaj slobode, ali i sjenu čežnje. Njegov svijet, iako ispunjen smijehom, nosi tišinu u sebi , tišinu u kojoj odjekuje nedostatak majčinog zagrljaja. Život je tako htio. Ostali smo nas dvoje, otac i sin, spojeni ljubavlju i borbom, ali i prazninom koju nikada neću moći ispuniti.

Dječja bol je poput rijeke , tiha, ali uporna. Teče kroz njihova srca i oblikuje pejzaže njihovih duša. Vidim to u Karlu. U njegovim očima ponekad zaiskri pitanje koje ne izgovori, poput svjetlosti koja se prolomi kroz oblake pa se opet povuče u sivilo. Ta praznina nije glasna, ona ne traži pažnju, ali je uvijek tu , prisutna u njegovom pogledu prema obiteljima koje imaju ono što njemu nedostaje, u njegovim tišinama koje govore više od riječi.

Pokušavam mu dati sve što mogu. Svaki osmijeh, svaki trenutak, svaki zagrljaj , to je moj način da mu kažem: "Nisi sam." No, koliko god se trudio, postoji mjesto u njegovom srcu koje ostaje nedodirljivo, poput skrivenog vrta kojem ja nemam ključ. To je mjesto gdje živi čežnja za majkom, za njezinim glasom koji bi smirio noć, za rukama koje bi ga nježno prigrlile kad ga svijet povrijedi.

Djetinjstvo je poput sapunice , istovremeno čudesno i krhko. Svaka suza u tom svijetu nosi težinu cijelog mora, svaki osmijeh blista poput zvijezde na nebu. No, za djecu poput Karla, taj svijet ponekad je nepotpun. On to možda ne kaže glasno, ali ja to vidim , u načinu na koji traži nježnost, u pitanjima koja postavlja, u trenucima kada šutimo zajedno.

Razmišljam o tome kako će ga oblikovati taj nedostatak. Hoće li iz te boli izrasti snaga koja će ga voditi kroz život, poput svjetionika koji razbija tamu? Ili će ga ta rana tiho pratiti, poput sjenke na suncu, nikada posve nestajući? Volio bih vjerovati da će, baš kao što rijeka pronalazi put kroz stijene, tako i Karlo pronaći način da iz svoje čežnje stvori nešto veliko , suosjećanje, razumijevanje, ljubav.

Jer djeca, iako krhka, imaju nevjerojatnu sposobnost da iz svojih rana stvaraju svjetlost. Njihove suze ispiru tugu, njihovi osmijesi grade mostove prema svjetlijoj budućnosti. I možda, jednog dana, kad odraste, Karlo će pogledati unatrag i shvatiti da ljubav koju je primio nije mogla ispuniti prazninu, ali je bila dovoljna da mu pokaže put.

Koliko boli nosi dječje srce?

Više nego što bismo mogli zamisliti. Ali upravo u toj boli, u toj tihoj čežnji, djeca pronalaze snagu koja nas odrasle podsjeća na ono što često zaboravljamo , da i najdublje rane mogu biti izvor najveće ljubavi.

Matija Gerić