Ako se riješim svojih demona, izgubit ću svoje anđele. Ta rečenica me progoni, kao vjetar što nosi oluju, ali nikad ne donosi mir. Demoni su dio mene, tiho stoje u kutu, čekaju da ih primijetim, kao stare rane koje nikad ne zarastaju. S njima sam cijeli život, poznajem njihove glasove, njihove laži, njihove istine.

Anđeli su druga strana, bljesak svjetlosti koji me uvijek iznova podsjeti na ono što mogu biti. Nisu savršeni, nisu bezgrešni, ali su moji. Njihova krila, koliko god lomljiva, nose me u trenucima kad mislim da ću pasti.

I tako stojim, razapet između njih.

Matija Gerić