Kao što jutarnja rosa miluje latice tek procvjetalog cvijeta, tako ljubav pronalazi najskrivenije kutke moje duše. Dok promatram kako svjetlost zore prelama svoje boje kroz prozorsko staklo, pitam se: što nas tjera da volimo? Je li to šapat u snovima, nejasna nit što povezuje zvijezde i ljude? Ili možda nešto još jednostavnije , potreba da osjetimo da smo živi?

Jer ako ne umirem od ljubavi, ne živim.

Moje srce, uvijek u potrazi za smislom, treperi poput svijeće na povjetarcu. Plamen se njiše između postojanja i nestajanja, stvarnosti i sna. U tihim trenucima sumraka, kada se nebo odijeva u grimizne velove, čini mi se da svaka kap krvi u mojim venama pjeva pjesmu čežnje, staru koliko i vrijeme. Ljubav me tjera na rubove, na granice vlastitog postojanja. Bez nje, svaki dah bio bi samo ponavljanje praznine.

Bog mi je dao oči da gledam svijet, ali ljubav me naučila gledati srcem. Tek tada kamen postaje dragulj, kišna kap odraz neba, a tišina simfonija. Pokušavao sam se sakriti u hladni zagrljaj razuma, gdje nema rizika ni boli. No ljubav, uvijek uporna, pronašla me , tiha poput mjesečine, uporna poput plime.

Jednom je jedan starac rekao: "Ljubav je poput rijeke ,ne možeš je uhvatiti, ali možeš joj dopustiti da te nosi." Tek sada shvaćam težinu tih riječi. Jer ljubav nije nešto što biramo, ona je sila koja nas iz temelja mijenja, koja nas tjera da gorimo i izgaramo, a pritom za sobom ostavlja samo pepeo ili novo rođenje.

Ako ne umirem od ljubavi, ne živim. I to je istina koju sam prihvatio, čak i kada boli.

Čudesno je kako nas ljubav mijenja. Kao što proljeće budi uspavanu zemlju, tako i ona razbija oklope iza kojih skrivamo najmekše dijelove sebe. Svaki njen dodir ostavlja trag, svaki pogled donosi novu nijansu, svaka riječ otvara vrata koja se više ne mogu zatvoriti.

Ponekad, dok osluškujem tišinu između otkucaja srca, čujem šapat svih onih koji su voljeli prije mene. Njihove su riječi poput zvijezda , svjetlost koja nas vodi i kada je ne vidimo. I pitam se: nije li sva mudrost svijeta sadržana u jednom trenutku ljubavi? U onoj sekundi kada dvoje postaju jedno, kada svijet nestaje, a ostaje samo osjećaj da smo konačno tamo gdje trebamo biti?

Noć je tiha, a ljubav u meni teče poput rijeke od srebra. Misli su mi latice koje se otvaraju pod težinom sjećanja, a svaki uzdah nosi me bliže razumijevanju. Ljubav nije nešto što možemo posjedovati; ona nas posjeduje. Ona bira nas, baš kao što svjetlost bira tamu kako bi sjala.

Možda je najveća mudrost ljubavi upravo prepuštanje. Ne kao padanje lista, već kao let ptice; ne kao kamen koji tone, već kao val koji se diže. Jer ljubav nije samo osjećaj , ona je način bivanja. Svjetlost u kojoj se kupaju sve boje života. I svaka patnja koju donosi, svaki trenutak čežnje, podsjeća me na istinu: ako ne umirem od ljubavi, ne živim.

Na svitanju novog dana, dok prve zrake sunca prodiru kroz maglu, osjećam je u svakoj pori, u svakom otkucaju , ljubav. Gori u meni, razdire me i ispunjava, tjera krv da vrije i dušu da vapi za još. Ako ne umirem od ljubavi, ne živim. Neka boli, neka sagorim, neka nestanem , samo da osjetim kako je živjeti na rubu vječnosti, u plamenu što nikada ne prestaje gorjeti.

Matija Gerić