Dok nam planet gori pod nogama, mi i dalje vjerujemo u bajke o beskonačnom rastu, kao da smo u čarobnoj priči bez kraja, dok zaboravljamo na opasnosti koje nas okružuju. Nekada davno, naši su djedovi nosili mudrost u svojim srcima, znajući da postoje samo četiri stvari koje čovjek mora učiniti u životu:

1. Izgraditi kuću

2. Podignuti djecu

3. Napisati knjigu (ili barem pjesmu)

4. Posaditi drvo.

Četiri zadatka, sveti rituali koji nadilaze vrijeme. Fascinantno je kako su naši preci smatrali da je sadnja jednog drveta jednako važna kao i stvaranje novog života, kao da su znali nešto što mi tek bolno otkrivamo kroz suze i propuste.

Danas gradimo nebodere koji paraju nebo, kao da želimo dodirnuti zvijezde dok zaboravljamo na korijene koji nas drže čvrsto na zemlji. Rađamo djecu u svijet pretrpan plastikom, pišemo knjige o vlastitoj veličini, dok prirodu tretiramo kao neiscrpnu zalihu resursa, poput nepopravljivog rasipnika u praznoj sobi. Kakva ironija! Što više "napredujemo", to se više udaljavamo od mudrosti naših predaka. Umjesto da njegujemo svoj jedini dom, ponašamo se kao razuzdani nasljednici koji rasipaju obiteljsko bogatstvo, ne razmišljajući o sutrašnjici.

Naš odnos prema planetu postao je poput okrutnog skrbnika koji zlostavlja bespomoćnu staricu. Ta izmučena starica, “Zemlja”, sve češće pokazuje simptome teškog oboljenja: vulkani eruptiraju poput napada bijesa, dok tsunamiji i poplave dolaze poput nekontroliranih napadaja, uništavajući sve pred sobom. Njena nekad bujna, zelena kosa posječena je i zamijenjena ožiljcima betona i smeća. Dermatologa za takve rane nema, a mi i dalje zabijamo glavu u pijesak, uvjereni u vlastitu nedodirljivost, kao da se priroda ne može osvetiti za naše postupke.

Od ozonskih rupa do plastičnih otoka u oceanima, od izumiranja vrsta do topljenja ledenjaka, spisak naših "dostignuća" raste poput kancerogenog tumora. Paradoksalno, što se više hvalimo svojom inteligencijom, to se gluplje ponašamo, kao da smo zakovani na vrh hranidbenog lanca, zaboravljajući da se lanac može i prekinuti, a tada pad biva još bolniji.

Planet će se obraniti, to više nije pitanje "ako", nego "kada". Priroda nas testira, strpljivo čeka da vidimo hoćemo li konačno shvatiti da smo sami sebi najveći neprijatelji. Da je Stvoritelj želio stvoriti bića tako pohlepna i bezosjećajna, oblikovao bi kibernetičke predatore bez srca, hladne mehanizme bez duše. A možda upravo takva stvorenja danas i vladaju našim svijetom , oni koji bi trebali prvi pogledati u ogledalo svojih djela i shvatiti nužnost promjene.

Osobno sam ispunio tri od četiri pradavna zadatka: izgradio sam kuću, podigao dijete i posadio više stabala. Svako novo drvo koje posadim predstavlja moj mali čin otpora protiv sustava koji nas uči da je profit važniji od života. To je moja pobuna protiv zaborava, moj način da kažem: "Još nije sve izgubljeno." Možda jedno drvo neće spasiti svijet, ali šuma počinje od prvog sjemena. A što je važnije , ostaviti bankovni račun ili svijet u kojem će naša djeca moći disati?

Matija Gerić