Prva beba začeta izvantjelesnom oplodnjom na njemačkom govornom području rodila se 16.04.1982.g. i bila je uspjeh rada njihovog tima. Ovo je bila peta beba na svijetu, začeta izvantjelesnom oplodnjom (nakon Engleske, Australije, SAD-a i Francuske).

 „Rođena sam u Osijeku, školovala sam se u Zagrebu. Htjela sam postati veterinar, pa sam onda htjela studirati astronomsku matematiku, ali taj se studij nalazio u Beogradu, a meni je bilo nepojmljivo otići iz Zagreba, tako da sam završila na PMF-u, gdje sam na vježbama iz kemije upoznala g. Kniewalda, svog muža.“, priča Tatjana Kniewald o početku karijere. „Za vrijeme studija smo odlučili da bi bilo dobro da odemo spašavati kišne šume u Brazilu. I onda smo krenuli iz Zagreba na studij u Beč, jer niste samo tako mogli otići iz Zagreba u Brazil. Iz Beča smo otišli u Erlangen u Njemačku gdje smo si sami financirali studij, tako da smo dopodne bili na faksu, a popodne radili u jednoj firmi. I dok smo čekali odskočnu dasku za Brazil, Alferd je našao u novinama oglas da ženska univerzitetska klinika traži asistenticu citologije, pa je pitao zašto se ne javim na oglas. On je osobno odnio moje papire. Sutradan je došlo pismo od direktora klinike. Otišla sam na razgovor gdje mi je rastumačio o čemu se radi. Poslije razgovora došla sam mužu doma i rekla daj mi pomogni da dobijem taj posao. Ravnatelj klinike je rekao: „Ako krenete u taj posao, nema subote, nema nedjelje, nema Božića ni Uskrsa.“ Već je onda znao da ovaj posao zahtijeva potpunu predanost.“ Svoju karijeru u „Universitäts Frauenklinik Erlangen“ započela je 01.05.1979.g.

Alfred Kniewald je krenuo za njom nešto kasnije 01.01.1981. na „Institut für Humangenetik und Antropologie der Universitäts Erlangen – Nürnberg“. Razvija i etablira „in-situ“ metodu za brzi rast i sigurniju analizu plodovih voda. Paralelno surađuje s univerzitetskom ženskom klinikom na području muškog steriliteta. O svojim počecima kaže:  „Nakon što se Tatjana zaposlila u klinici, ja sam nastavio raditi u tvornici kao kontrolor. Poslije toga sam 1981.g. krenuo na citogenetiku, na institut za humanu genetiku.  Objasnio sam profesoru da sam 10 godina izvan struke. Njega to nije zanimalo, već ga je interesiralo kako ćemo se nas dvoje uklopiti u sve to. Na početku je bilo malo problema, teško se vratiti nakon 10 godina izvan struke, ali uskoro je krenulo.“

U to vrijeme je bilo poznato da je u Njemačkoj jedino univerzitetska ženska klinika u Kielu već radila na istraživanju izvantjelesne oplodnje. Oni su u Erlangenu krenuli nekoliko godina kasnije, ali su svejedno bili prvi. Tatjana Kniewald to komentira : „Ljudi su se pitali kako to da smo bili ispred njih –naš je odgovor bio „Na pravom mjestu u pravo vrijeme, našli su se pravi ljudi“ Shvatili smo odmah u početku da ginekolog i biolog moraju biti rame uz rame, ja moram imati povjerenje u njega, kao i on  u mene i s apsolutnim respektom se odnositi prema pacijentu. Ništa  ne raditi protiv njihovih, kao ni protiv svojih uvjerenja.“
„Morate imati upornost i biti konzistentni“, dodaje Alfred Kniewald.

U to vrijeme to područje medicine još nije bilo istraženo. „Mi onda nismo mogli od nikoga učiti, jer tih par centara na svijetu za koje se znalo da rade na tom području bili su „zatvorene tvrđave“. Od veterinara smo mogli nešto naučiti o radu sa stanicama, a inače  smo bili autodidakti. Nakon rođenja prve bebe, razmišljali smo kako da u što kraćem roku što širem krugu pacijenata omogućimo tretman izvantjelesne oplodnje, pa smo otvorili  vrata laboratorija. Ljudi iz struke  su mogli dolaziti k nama, sjediti pokraj nas i učiti. Nema zemlje iz koje nismo imali posjetitelje. Tako smo ostvarili mnogo kontakata i divna  prijateljstva kojs su i danas aktivna“, kaže Tatjana

„U prosjeku svaki četvrti par ima problema kod ostvarenja vlastitog potomstva. Da li se radi o paru iz Etiopije, Kine, Japana, Južne Amerike ili Hrvatske nije bitno“, kaže Alfred.
„Potpomognuta oplodnja se u početku odnosila samo na pacijente gdje se jajna stanica i spermalna stanica nisu mogle sresti, dakle tamo gdje su jajovodi bili zatvoreni ili odstranjeni, kao npr. kod žena koje su imale izvanmaterične trudnoće. Tijelo tih pacijentica je dokazalo da može zatrudnjeti i njima je bilo najlakše pomoći. Prvi pacijenti su bili najbolji pacijenti, a tek tokom razvoja se to širilo.“, kaže Tatjana. „Tokom razvoja problematika se širila. Na početku smo imali mlađe pacijentice i u biti je u prosjeku svaka peta pacijentica zatrudnjela. Tokom razvoja, naročito kada je etablirana ICSI matoda/ intro citoplazmatska sperm inekcija/ postotak uspješnosti se naravno mijenjao. Ako se sve pacijente jedne godine stavi u "jednu vreću" postotak uspješnosti iznosi između 24 i 28 %.   Priroda radi s uspješnošću od 20-25% po ciklusu kod parova koji nisu opterećeni ni sa kakvim problemom", objašnjava Alfred.

Kod ICSI + TESE metode, gdje je do spermija moguće doći jedino operativnom zahvatom na testisima, postotak trudnoće može pasti i na samo 4%. Tu se radi o bračnim parovima koji inače ne bi mogli dobiti genetski vlastito potomstvo.

 „Počeci su bili i financijski problematični. Nitko nije htio preuzeti financiranje potpomognute oplodnje. Bolesničke kase su se služile izgovorom da to sve još nije rutina, a centri za financirenje znanstvenih radova su nakon druge rođene bebe rekli da oni nisu nadležni za nas jer da je to već rutina. Na sreću smo radili u Fakultetskoj ženskoj klinici Erlangen, pa je tadašnji direktor prof. Karl Ober, pravi vizionar, sve financirao iz privatnog budžeta klinike", kaže Tatjana.

Majka trećeg rođenog djeteta je na tom području učinila pionirski rad : pokrenula je tužbu protiv svog zdravstvenog osiguranja i dobila parnicu. Na osnovu te presude sva zdravstvene osiguranja preuzimala su troškove potpomognute oplodnje.

Na početku su zdravstvena osiguranja pokrivala 4 pokušaja. Čak su muževi dobivali dnevnice, da bi mogli doći do Erlangena , no to je uskoro bilo ukinuto te se s vremenom sve normaliziralo. Tatjana objašnjava početno financiranje ovako: "Ukoliko bi pacijentica tokom tih 4 pokušaje zatrudnila, ali recimo izgubila dijete opet bi imala pravo na 4 pokušaja. Isto tako ako bi rodila imala je opet pravo na 4 nova pokušaja. No kako je financijska situacija i u Njemačkoj sve lošija, reformom Zdravstva od 2005.g. osiguranja plaćaju još samo 3 pokušaja i to samo 50% od iznosa.“

Kako je izvantjelesna oplodnja bila nešto novo, a često kada čovjek nešto ne razumije je odmah apriori protiv toga, odmah nakon rođenja prve bebe začete izvan tijela, pobunila se crkva. Tim iz Erlangena "napravio je skok unapred" te su se sastali s predstavnicima katoličke i protestantske crkve. U dva dana na simpoziju je bilo javno objašnjeno što i kako se radi. Po završetku tog simpozija predstavnici crkve su rekli: "Sada bi mogli svi otići u Erlangen i krstiti malog Olivera" (prvo dijete rođeno u Njemačkoj nakon začeća izvan tijela).

Kada su shvatili da se radi u homolognom sustavu, da se radi upravo o tom bračnom paru, da je to dijete stvarno željeno, jer inače to bračni par ne bi ni poduzimao, prihvatili su ovakav način oplodnje. Taj stav zastupa Vatikan i danas, kao i Evangelička crkva. "Na taj način smo unaprijed maknuli mnoge nejasnoće", kaže Tatjana.

U međuvremenu je došlo do promjena u vodstvu u Univerzitetskoj ženskoj klinici Erlangen i od jedne grupe nastale su diljem Njemačke 4 dobro funkcionirajuće grupe. 1.1.1986.g. Tatjana i Alfred Kniewald sa još dva ginekologa dobivaju licencu za prvi privatni IVF centar u Njemačkoj u Wurzburgu. Pojava transvaginalnog ultrazvuka i njime rađena aspiracija oocita (punkcija folikula i vađenje stanica) uveliko je pojednostavnila, olakšala cijeli tretman.

Krajem 1987. g. kao slobodni suradnici i s vlastitim laboratorijima za humanu reprodukciju i citogenetiku, nastavljaju s radom u privatnoj ženskoj klinici u Prienu na Chiemsee.

Prije 3 godine bračni par Kniewald se vratio u Hrvatsku. "U 22 zemlje pomogli smo kod uređenja i početka ovakovih centara. Želja nam je bila da sve svoje znanje, svoj knowhow prenesemo u jedan centar u Hrvatskoj te da radimo na nivou ISO standarda kako smo to i do sada bili navikli. Za sada je jedino privatna grupa prof.V.Šimunića u Hrvatskoj certificirana po ISO standardu. Dugo smo tražili  odgovarajuće mjesto, lokaciju i ginekologa. Konačno smo 2007.g. stupili u kontakt sa dr. N. Škvorcom i nakon uspješnog rješenja svih birokratskih problema krenuli sa radom 2008 godine."

Upravo prošli mjesec, 16.02.2009.g. rodila se prva beba začeta izvantjelesnom oplodnjom u Poliklinici Škvorc. Uskoro se očekuju rođenja idućih beba.

O iskustvima s pacijentima kažu: „Pacijenti su uvijek i po cijelom svijetu isti - jako dragi. Često čine grešku da gledaju u ginekologu i biologu čarobnjake. Onda ih na razgovoru morate spustiti na zemlju i reći im da jedino zajedno možemo nešto učiniti. Imate puno ljudi koji pitaju, nema neka tableta koju bi mogli popiti pa da sve bude u redu?“ kaže Tatjana.
„Nema nikakve razlike između pacijenata iz Njemačke, Japana ili Hrvatske, jedino u mentalitetu“, dodaje Alfred. Pogledate li sobu u kojoj primaju pacijente, nećete naći ni jednu sliku bebe. Tatjana kaže da su ih na to upozorili psiholozi „Kad sjednete ovdje na razgovor, mogle bi vam slike slatkih, malih beba postati opterećenje.“

Odavno su prestali brojati bebe koje su se rodile uz njihovu pomoć. "01.05.2009.g. biti će 30 godina kako se bavim "tim hobijem"", kaže Tatjana. "Tamo negdje preko tisuću prestali smo brojiti", kaže Alfred. "Krenete, pa imate prvu bebu u Japanu, pa prvu bebu u Amanu, pa prvu u Salzburgu, . . . , pa gdje je šampanjac sad u Samoboru, kad nam se rodila ovdje prva beba", pita, Tatjana dr.N.Škvorca, ginekologa i vlasnika poliklinike Škvorc, te se oboje smješkaju.

Teško im je bilo izdvojiti najdojmljivije trenutke u karijeri. „Takvih tenutaka ima puno – da počnemo sada listati albume, ima mnogo potresnih i dirljivih priča.“ kaže Alfred.

Tatjana je izdvojila dva događaja:  „Prva stvar koja mi je pala na pamet je peto dijete. Pacijenticu smo porodili upravo mi – tim, to je bilo fenomenalno. Na porodu smo se ginekolog i ja primili za ruku, i zajedno stisnuli trbuh, kao porod kod kuće.
Onda sam se sjetila 13. bebe, djevojčice. Studirala je biologiju i kontaktirala nas je da li nas može doći posjetiti. Rekla sam da svakako može. Bila je u bijeloj kuti i stajala je iza mene i gledala što sam radila. U jednom trenutku kad napravite sve uzmete petrijevu šalicu nosite je u inkubator. Bilo je rečeno da nema razgovora za vrijeme posla, „Sva pitanja piši i možeš me pitati poslije“ rekla sam joj. Stavljam petrijevku u inkubator, i čujem tihi glasić iza mene: „A i mene ste isto tako nosili?“. Sva sreća da se u tom trenutku nisam srušila. Bila sam nevjerojatno duboko dirnuta i zahvalna u što nam je u biti dozvoljen uvid, u to stvaranje, ali ni u jednom trenutku ne mislim da ja to stvaram. Od početka nismo dozvolili da se djeci daju naša imena, niti smo bili krsni kumovi djeci, jer nismo željeli da se ljudi vežu na nas ili da se mi vežemo na njih."
Kad ih ljudi pitaju kad misle otići u penziju odgovaraju: „Što vam je to, kad vam dođu pacijenti, kad pred vas sjedne bračni par, pa nakon pet minuta točno imate osjećaj „OK, znam, idemo napraviti to, to možemo“, a ti ljudi izađu van dignute glave.“

www.žena.hr