Ozbiljno?
Pa da. Njemu sigurno Krišna daje milost. Pogledajte samo s koliko je nitkova taj čovjek okružen, a svejedno mu uspijeva i dalje funkcionirati.

A Vi? Što ste Vi naslijedili iz prošlih inkarnacija?
U prethodnome sam životu bio Amerikanac, problematičan tip.

Kako to mislite “problematičan”?
Ganjao sam ženske.

Zar je to loše?
Pa jest. Zar bih inače živio ovdje? Zašto bi netko tko ima dobru karmu bio rođen u Saborskom?

Saborsko je dvadesetak kilometara od Plitvica, pola sata vožnje uskom vijugavom cestom kroz šumu, gdje u mraku pod krošnjama bukava, iz vlažnog i trulog šušnja rastu paprat i ciklama. Priroda je ovdje lijepa, život nije. Svijet koji se nakon Oluje ponovno naseljava u Saborskom, može vam ispričati mnoštvo svirepih priča o klanju i mučenju katoličkog življa iz jeseni 1991. godine. Četnici su tada svojim zarobljenicima rezali noseve, njihove su leševe bacali u bunare. Velik dio stanovništva Saborskog ipak je uspio izbjeći te užase, pa je bio u progonstvu ili je čučao u rovovima na obližnjim brdima. Upravo je u tim rovovima nekadašnji ugostitelj i osnivač HDZ-a Luka Hodak zaslužio čin bojnika i povjerenje svojih sumještana, koji su ga na posljednjim izborima učinili općinskim načelnikom. Gospodin Hodak tako je postao vjerojatno jedini sljedbenik Hare Krišne među načelnicima općine u Republici Hrvatskoj. Nedjeljom, dok drugi hadezeovci napregnuto sriču Očenaš iz molitvenika, naš Luka, odjeven u narančastu tuniku, prebire po svojem harmoniju i pjeva u slavu velikoga Krišne.

Krišna i rat

 - Zašto ne, veli Hodak. Krišna odobrava ratovanje ako je ono nužno, a ratnik, ili kšatrija, kako se on zove u božanskome spjevu Bhagavad-giti, ima svoju čast: on ubija samo u borbi, ne ubija žene i djecu i ne oskvrnjuje mrtvoga neprijatelja. Vidite, ovdje je u Drugome svjetskom ratu bila jedna ustaška bojna, Bracina su je zvali. Ako bi netko iz te bojne nešto ukrao, makar samo šljivu, zapovjednik bi mu odmah dao metak u čelo. Takva je to bila čast! Časni načelnik općine Saborsko i njegova majka stanuju u nekoliko četvornih metara ljetne kuhinje, koja se u ovim krajevima zove bajta. Kuću su im zapalili četnici, pa je bijedna, lesonitom pokrivena bajta čitav stambeni prostor koji Hodakovi imaju. Sreća je da Luka voli spavati vani pod jabukom, u vreći za spavanje i s kapicom na glavi, čak i pod negativnim zračenjem punoga mjeseca. Ljetna se kuhinja sada pomalo puni susjedima, koji plašljivo zure u svoga načelnika, poje se njegovom mudrošću i nitko ni da pisne.

Hoćete reći da su ustaše bili kšatrije?, velimo mi. Da su oni bili ratnici kakvi se spominju u Bhagavad-giti?
Pa da. Oni su taj ratnički arijevski duh imali u sebi, to je bio dio njihova mentalnog naslijeđa.

Od koga su, zaboga, oni to mogli naslijediti?
Od koga?!, čudi se gospodin Hodak. - Pogledajte onu sliku tamo na zidu, ono je Krišna u dječjoj sobi. Vidite li što mu je na čelu?

Jure u lancunu

Sada se svi u prostoriji okrećemo: I Mara, Lukina majka, i susjedi Marija i Miljenko, Božo i ja. Krišna je, ako je vjerovati slici, već u dječjoj dobi bio nezdrave, sivkaste puti i pokazivao sklonost da se, mimo dobrog ukusa i posve neprilično jednome muškarcu, okiti sa šesto pedeset šarenih ogrlica. Na čelu mu je nekakav znak... Majko Božja!

 - Meni ono izgleda ko slovo “U”, veli Marija bojažljivo. 

 - Pa naravno!, kaže Luka slavodobitno. - Vidite, ova slika je stara više od pet tisuća godina, a Krišna na njoj ima slovo na čelu. Slovo “U” je stari vedski znak koji su ustaše uzeli kao simbol i to nije nimalo slučajno.

Kada Luka zasvira, svi ga složno prate

Miljenkova čast

Svi smo u sićušnoj bajti ušutjeli, pomalo prestrašeni veličinom i slavom vlastitoga naroda. Izvana se čuje da udarci čekića zvone na jelovim daskama, čuje se miješalica za beton i dovikivanje zidara. Saborsko se ponovno gradi: prije zime valja staviti krovove na kuće, telefonski se vodovi ukopavaju kroz šumu. Luka Hodak vrlo je savjestan općinski načelnik.

Da! Hrvati su najstariji narod na planetu, kaže on tiho. Kada sam bio u Indiji, nalazio sam hrvatsko znamenje, naš grb od crvenih i bijelih kvadrata na pročeljima kuća. I znate li što ta slika izvorno znači? Ona ilustrira sklad u galaksiji: crveno je strast i jačina, a bijelo vrlina. Što mislite, kako smo mi mogli goloruki nasrtat na srpske tenkove? Pa imali smo tu strast i vrlinu u sebi, ona je, kako sam već kazao, dio našega mentalnog naslijeđa.

A gdje su Srbi u svemu tomu? Koliko su oni stari?
Pa vjerojatno su jednako stari kao i mi, samo što smo mi bili arijevci, kšatrije, a oni su bili među ciganskim plemenima. - Njih treba sve pobit!..., upada Miljenko. - Daj, Miljenko, ušuti, ne znaš što govoriš, kori ga načelnik. - ... i izać na Zemun!, nastavlja Miljenko.

- Kakav Zemun, kada ne možeš ni ovaj prostor naseliti... Ovo iz njega progovara strast, veli sada Luka Hodak novinarima. 

Strast bez vrline?
Ne. Ima on vrlinu, samo što su ga predugo navikavali da se ponaša poput svojih neprijatelja, pa mu se dogodi da zaboravi na svoju arijevsku čast.

Škola bez uglova

Miljenko otpuhuje dim smješkajući se krezubim ustima, čini se da mu godi ovaj učeni razgovor o njemu i njegovoj naravi koja se, eto, u nezdravim uvjetima pokvarila. Jednoga dana, ako bude novca, Luka Hodak, načelnik općine Saborsko, te bi uvjete trebao popraviti, ponovno ih učiniti prirodnim. Jedna od prvih stvari koju on kani napraviti, jest škola. Bože moj, kazat ćete, pa normalno da će graditi školu, kako mjesto može biti bez škole. Ali ne, gospodin Hodak ne planira nekakvu običnu, malu i memljivu, graditeljski nemaštovitu područnu školu, kakvih je puna Lika. To će biti sasvim osobena, okrugla škola!

Škola neće imati ni jednog ugla, veli Luka – sva će biti obla kao valjušak.

Zaboga, zašto?!
Zato jer je to jedini prirodan oblik. Pogledajte oko sebe: nigdje u prirodi nema uglaste stvari. Sve je oblo, a mi moramo poštivati prirodu. Ne smijemo ubijati životinje.

Slonove i žirafe, sredozemne medvjedice, sve ove rijetke vrste?
 - Ne! Mi ne smijemo ubijati nikakve životinje. Ni svinje ni kokoši ni krave. Morate znati da je u svakome biću, u svakome od osam milijuna i četiristo tisuća oblika života jedna duša, a duša je dio Boga, dio Krišne. Ta duša ide iz jednoga oblika u drugi, i ako ljudi ubijaju životinje, moraju im se ružne stvari događati! To ne može proći nekažnjeno. U Hrvatskoj se, recimo, hitno moraju zatvoriti sve klaonice.

Klaonice i izbori

Uh! Pa ne možemo svi biti vegetarijanci.
Moramo. Tuđman mora zatvoriti klaonice, a vjerujte mi da on to učini, Bog bi mu znao vratiti tu uslugu.

Ali tada bi Tuđman izgubio izbore.
 - Ne bi. Da on zatvori klaonice i tvornice alkohola, Krišna bi mu podario milost i on bi dobio na izborima. I ne samo on, i HDZ bi dobio izbore.

To je nemoguće!
 - To je živa istina!

Susjedi, stariji ljudi, zapanjeno gledaju svoga načelnika, kao da on poznaje veliku istinu. Malo kasnije, kada Luka skine harmonij s ormara i zapjeva, zapjevat će poslušno s njim. Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna, Krišna, hare hare. Hare rama, Hare rama, rama, rama, hare hare, odjekuje ovom zemljom spaljenih kuća, sve tamo do ruba šume, gdje na vrhovima čempresa pjevaju ptice.

www.slobodnadalmacija.hr