RATKO MARTINOVIĆ: A što zapravo znači na Zapadu danas uvriježeni termin „balkanizacija“?
DOMAGOJ NIKOLIĆ: Danas je u stranoj političkoj znanosti uvriježen pejorativni izraz balkanizacija u smislu besmislenog, autodestruktivnog mrvljenja jednog naroda na razinu jadnih i beznačajnih pseudocjelina i državica kojima za račun stranih kolonista upravljaju kafkijanski sistemi i marionetski primitivci s kojima se lako poistovjećuje pauperizirana i neuka rulja. Takva vlast svoj lažni legitimitet crpi iz osjećaja bespomoćnosti, ogorčenosti, besmisla, inferiornosti i stalnih bratoubilačkih iživljavanja i sukoba, a svaki manjak legitimiteta spremna je upotpuniti upotrebom sile i korupcijom, na što narod sveden na rulju itekako rado pristaje. U današnje vrijeme i u ovoj fazi radi se prvenstveno o psihotroničkoj diktaturi zasnovanoj na psihičkom zaposjedanju i tiraniji u kojem se žrtva dovodi u stanje da iznurena tragedijama, razočaranjima i manipulacijama papagajski ponavlja obrasce koje nameće tiranin.
Što više ulažemo u vlastitu propast, što se više krvimo i ubijamo, dublje upadamo u klopku koju su za nas spremili naši dušmani. Mi smo protiv vlastite volje i mimo vlastite svijesti uvučeni u neobjavljeni rat koji traje milenijima, a taj rat nema isključivo oružani karakter. S tog aspekta gledajući, pravo je čudo što smo se uopće održali i što nijedan zavojevač nije uspio ovdje pustiti dubljeg korijena. To mnogo govori o našoj žilavosti, o snazi naše iskonske civilizacije, ali i o našoj urođenoj naivnosti i prirođenoj pokvarenosti. Nama nitko ne vjeruje, jer više ne vjerujemo ni sami sebi. Ni sami više ne znamo ni što hoćemo, ni kako ćemo reagirati.
RATKO MARTINOVIĆ: Što je onda nama Balkan?
DOMAGOJ NIKOLIĆ: Balkan nije nama blisko područje, već je to naše iskonsko područje, područje iz kojeg smo iznikli, kojem pripadamo na svaki mogući način i koje na svaki način pripada nama, a kojeg se danas olako odričemo kao i svega što je naše u ime stranih gospodara. Dakle, ako mi sami pristanemo da nismo odavde, nego smo na tuđem teritoriju kojega se grozimo, onda na njega nemamo nikakvo historijsko ni moralno pravo. A to što velike sile žele upravljati ovim područjem upravo upravljajući našim poimanjem sebe i svog prostora, odraz je ključnog pitanja njihovog opstanka ili barem one to tako vide, jer kad to ne bi bilo tako, onda bi davno od nas digli ruke. O nekakvom altruizmu tu nema nikakvog govora.
Balkan je vitalno geopolitičko područje zbog svog geografskog položaja, rudnih i drugih prirodnih bogatstava, ali i kao drevni centar svijesti, autentične europske kulture i najvišeg ljudskog potencijala. Da bi lažna kultura mogla ostvariti svoj lažni legitimitet i vlast, prava kultura mora biti zatrta i proglašena kao nepostojeća ili barem inferiorna pri čemu je ključno da se mi time složimo i tako sebi oduzmemo idejno uporište slobodarskih težnji i borbe za slobodu.
Priča o tome da Zapad ovdje mora djelovati odgojno i civilizatorski ne bi smjela više proći ni kod koga iole sposobnog za zdravo rasuđivanje, jer je njihova kolonizatorska čizma marširala pod tim istim geslom u svim dijelovima svijeta, a i ovdje ruju, što reče Krleža, „kao historijski krmci dvije hiljade godina“. Osim toga, u doba Habsburgovaca, Venecije i inih „civilizatora“, za nas su bile rezervirane sablje, puške, motike, paljevine, rovovi i vesla, a ne ministarske fotelje, oficirski saloni i kancelarije industrijalaca. Pa kad je to i gdje je to materijalistički Zapad djelovao iz altruističkih pobuda? U ime civilizatorske misije Zapada počinjeni su najveći zločini protiv čovječanstva, a svijet je danas pretvoren u kantu za otpatke po kojem ruje pohlepna kapitalistička svinja.
Da im ovo područje ne znači ništa onda bi u najmanju ruku Bismarckovi učenici poslušali svog velikog učitelja i zaključili da čitav Balkan nije vrijedan rane jednog pomeranskog grenadira. No, i ta Bismarckova dosjetka je samo manevar i laž. Netom ujedinjena Njemačka sazvala je 1878. godine Berlinski kongres upravo zbog parcelizacije Balkana, kao što je netom ujedinjena Njemačka 1991. godine odmah pohitala da dijeli Balkan. U Prvi svjetski rat Njemačka je također ušla zbog Balkana, a i u Drugom svjetskom ratu u najmanju ruku ovdje dobro dobila po nosu kad je NOV i POJ bio jedina organizirana i aktivna obrana izrasla iz naroda u čitavoj Europi i koja je stasala u moćnu vojsku izvan kontrole Velikih sila kojima ni tada nije preostalo ništa drugo do amenovati status quo i pritajiti se do nove prilike.
Dakle, nasuprot bjesomučnoj propagandi, Njemačka je jedan od primjera države – hegemonističke imperijalne sile koja odustaje od Balkana jedino kad je u totalnom knock outu, a čim se malo pridigne evo je natrag i uporno djeluje po uvijek istim točkama dnevnog reda koji je tko zna kada definiran i usvojen. Oni to shvaćaju mnogo ozbiljnije od nas: za njih je to doslovno pitanje života i smrti, a mi smo kao neke lude koje ne primjećuju kako se oko nas gomilaju vukovi, keze se i reže, sve dok nas ne počnu trgati i ne oblije nas krv. Po istom obrascu treba gledati i neo-osmansku politiku Turske, ali i ulogu ostalih sila, uključujući i Rusije koju danas mnogi prizivaju kao spasitelja. Kao i drugim silama, i Rusima nažalost odgovaramo najviše kao opunomoćenici koji u njihovo ime vode taktičke i probne ratove na geostrateškoj ploči, a čim postanemo samostalni faktor, pretvaramo se u izdajnike. No pitanje svih pitanje jest: A gdje smo tu mi? Što mi hoćemo?
RATKO MARTINOVIĆ: Dade li se u takvoj situacija išta učiniti?
DOMAGOJ NIKOLIĆ: Prvo moramo konstatirati o čemu se tu zapravo radi. Sadašnje stanje kojemu smo svi na svoj način doprinijeli izvrsno odigravši podijeljene uloge po stranom scenariju odlično odgovara prevenstveno Velikim silama odnosno međunarodnoj oligarhiji koja metodom kuhanja žabe malo po malo prisvaja ne samo teritorij, nego i sve resurse te gazi narodni suverenitet tzv. elastičnim sredstvima. Dakle, dozvoljeno nam je u ovoj fazi mahati nekim navodno svojim zastavama, ali samo do mjere u kojoj to neće ugroziti zavojevača. Kad se i ako se to dogodi, sasvim sigurno imat ćemo otvoreni teror kao i svaki puta do sad. Ni Austrijanicima nisu smetali naši grbovi i zastave sve dok smo pod njima marširali u njihovim vojskama.
Zbog toga je za njih ključno da na svaki način zatru pravu i cjelovitu nacionalnu samosvijest te onemoguće i razbiju procese ujedinjenja. Na svaki mogući način se insistira na podjelama i provincijalizmu kroz stalnu traumatizaciju, ideologizaciju, potcjenjivanje, iscrpljivanje, izluđivanje, zaglupljivanje, ratovanje itd. Radi se o politici konstantnog, zaposjedanja, laganja i utjerivanja u laž pri čemu je za okupaciju presudno važno da se žrtva slaže s tim što joj se radi, da konstantno traži još, da sama iznalazi načine još goreg ponižavanja i da sama prednjači u vlastitom ponižavanju. To nije ništa novo u povijesti zaposjedanja tuđeg bez obzira što mi to još nismo shvatili.
Treba prozreti da ni naše sljepilo nije slučajno nastalo već ima korijen u tome što su upravo naši porobljivači izgradili „naše“ institucije koje djeluju kao službe kolonizacije našeg prostora u njihovo ime. Te, navodno, nacionalne institucije bastion su reakcije i zatucanosti, one sjede na gomilama neodrživih poluistina i laži koje svim sredstvima brane, jer su jedini izvor intelektualne i fizičke egzistencije malograđanštine koja u njima zarađuje svoju bijednu plaću koju ionako pojedu lihvarske kamate zavojevača. Te „naše“, a lažne institucije su rak rana naše svijesti i stalni izvor infekcije.
Nasuprot lažnom konsenzusu na kojem se inzistira, ključ i spasenje nalazi se u spoznaji, odnosno samospoznaji da su su Balkan i slavenstvo korijen tzv. grčko-rimske civilizacije na kojima počiva Europa. Čak i ono što nam je danas predstavljeno kao grčko-rimska civilizacija je u dobroj mjeri naša. Odakle na primjer čak sedam, a možda i više rimskih carskih palača kod nas? Nekada ih je bilo više samim time što nismo bili potisnuti sa svih teritorija gdje nas danas više nema, kao na primjer u Solunu i Carigradu. Odakle piramide, monumentalni megalitski hramovi, nebrojene obredne gomile i humci, gradine, zdenci, zidine i opservatoriji? Tvorci današnje Biblije su odavde, carevi pobjednici koji su iznutra osvojili Rim, pa i posljednji car Zapadnog Rimskog Carstva je skončao kod nas u Splitu...
Mnogi antički mislioci, metafizičari, vojskovođe, teolozi, vladari, carevi, filozofi su rodom odavde. Rimski i grčki panteoni i čitava mitologija su etimološki rastumačivi jedino preko slavenskog ključa. Najstarija europska pismenost, vjerojatno i znanost se nalazi kod nas, tu su, ponavljam, nebrojeni prethistorijski i historijski spomenici najviše kvalitete i značaja koji su redom ili bolji ili uz rame svemu što postoji u Europi. No, mi ih ne primjećujemo, jer ih niti tražimo niti obilazimo, jer ne idemo na teren nego učimo napamet predstavu povijesti koja se dnevno izvodi po akademskim institucijama, muzejima, udžbenicima u produkciji studija imperijalnih sila poput National Geographica, Discovery-ja, Britannice i ostalih kuhinja poluistina i laži. Naša „elita“ svoj narod smatra primitivnom gomilom, u dobroj mjeri ga prezire da ne kažem mrzi po uzoru na svoje strane gospodare, i ne pada joj na pamet da pita narod što se krije u njegovom kolektivnom pamćenju i predanjima. Ovakva kakva jest, naša vladajuća klasa je trajno nesposobna uočiti, a kamoli obraniti naše kolektivne interese na koje imamo kolektivno pravo. Radi se o tome da je postojeća društvena elita poptuno lažna i kao takva potpuno nesposobna za vladanje tako da će je vjetrovi historije vrlo brzo razvijati na sve četiri strane.
O našoj pravoj povijesti su pričali Gundulić, Demeter i Gaj, pa i Ban Jelačić, ali i Njegoš, Mažuranić, Strossmayer, Rajačić, Tesla i ostali, ali nedaj Bože da ni njima nešto povjerujemo. Kod nas se pravo javnosti zadobije tek na način da se pljune po sebi i otvoreno mrzi prvog do sebe. Dakle, onaj koji ne mrzi sebe i drugog odmah je sumnjiv. Po tome je naš slučaj jedinstveno opak. Istovremeno kod nas se nikada sustavno ništa nije istraživalo, sve je ostalo na sporadičnim pokušajima koji nikada nisu uspjeli uhvatiti sliku cjeline. Takva istraživanja su nažalost najviše doprinosila našim podjelama.
Buđenje nacionalne samosvijesti prvi je korak ka našem ozdravljenju koje neće ići ni brzo ni lako, jer se radi o vrlo ozbiljnom, slojevitom i starom duhovnom zastranjenju. Na tome treba raditi i pritom u hodu promišljati i definirati osnove stateške odrednice djelovanja. Za početak ne moramo pristati na umjetno izazvane podjele i nametnuti pravni i administrativni teror, iako ga privremeno možemo konstatirati i uvažiti iz taktičkih razloga da se izbjegnu daljnje podjele i nasilje. U svakom slučaju, mora doći do sloma da bi se okrenula nova stranica povijesti i te zapretene snage aktivirale.
nastavlja se...
bglavac
irida
edin.kecanovic
