Pet stotina dana u Remetincu
Piše: Milana Vuković Runjić
Ivana je živjela ‘u paklu Maestro’ gotovo dvije godine, no sud je nedavno nepravomoćno odbacio sve točke optužnice protiv njezina muža, nekoć potpredsjednika Fonda za privatizaciju.
Preko puta mi sjedi krhka mlada žena, vrlo lijepa, vrlo sofisticirana. I prije nego što smo se susrele čula sam da je ona pripadnica onog kozmopolitskog dijela našeg društva koje ‘sjajno živi’, putuje, jede u najboljim restoranima, poznaje tajna shopping odredišta Pariza ili Milana, druži se s elitom... No, mi nismo razgovarale o tim ženskim užicima, ona mi je ispričala kako se nosila sa situacijom očaja u kojoj se, kako kaže, posve nenadano našla: ostala je bez muža, bez prihoda, sa zaleđenim računima... Sve je počelo tako bezazleno, priča, ali ja zapravo s njom ne želim razgovarati o Maestru, već o tome kako izdržati i najgore kušnje...
Srele smo se na kraju vaše noćne more, ispričajte nam o njezinu početku?
- Počelo je u subotu, 16. 6. u 6 sati ujutro 2007. Na vrata nam je pozvonila policija. Suprug je otvorio, policajci su imali nalog za pretres stana, a nas dvoje nismo imali pojma o čemu se uopće radi. Bila je to policija iz Odjela gospodarskog kriminaliteta, ni oni nisu znali točno zašto su nam pozvonili, ali imali su nalog za pretres stana. Ta je pretraga završila nakon nekoliko sati, a suprug je potom otišao s policijom u Fond za privatizaciju. Ostala sam sama kod kuće. Nisam bila svjesna što se događa, niti sam slutila što nam se sprema. Vrlo brzo počeli su me nazivati prijatelji, ali nisam se imala snage javiti. Potom su počeli dolaziti na vrata jer su se na televiziji pojavile čudne vijesti. S obzirom na to da sam odvjetnica, odmah sam nazvala dvojicu bliskih prijatelja, Ljubu Pavasovića Viskovića i Lovru Kovačića, koji su se pokazali ne samo kao vrsni odvjetnici mome suprugu, nego i kao prava podrška. Taj dan mi je prošao u nekoj magli.
Kakav je to uopće osjećaj kad vam se netko blizak nađe u takvom žrvnju?

Jeste li slutili da bi se takvo što moglo dogoditi?
- Ma kakvi. Večer prije kod nas su bili prijatelji iz Italije, pričali smo, zabavljali se, legli malo kasnije, a onda odjednom policija. Toga prvog vikenda gledala sam na televiziji kako moga supruga vode u lisicama, sjedila sam nijema na podu, prijatelji su me držali za ruku. Nisam znala gdje je, što mu se događa, u kakvim je uvjetima. Samo sam gledala te strašne vijesti. Ne znate tko vam želi zlo, zašto vam želi zlo. Moj otac, također odvjetnik, pokazao je odmah mnogo pribranosti, kao i mama i svekrva.
A vi, kako ste se vi držali nakon početnog šoka?
Isplaniran dan:
Ured, kuća, zatvor, to mi je postao životni režim, svakodnevica
- Mene je, moram priznati, taj početak slomio. Gradite nekakav život, trudite se, počnete karijeru, otvorite kancelariju, radite, suprug se trudi... Mi smo se jedva viđali koliko smo radili, jednostavno smo vjerovali da se znanjem i radom može sve. A onda - to jutro. Nisam vidjela ništa osim crnila. Sve mi se srušilo, slomilo, sve je nestalo u jednom trenu. U iduća dva tjedna proživjela sam pakao, blokirali su nam sve račune, kao i račune mog odvjetničkog ureda. Našla sam se s četiri kredita bez sredstava za život. Hvala dragom Bogu na usrdnoj, nadam se i konačno završenoj, obiteljskoj pomoći koja mi je omogućila da preživim do naše prve pobjede kad sa opet otvorila kancelariju. U ta dva tjedna pokopala sam baku. U jednom sam se trenutku pitala ‘pa što još, što će me još raniti’. Prvih mjesec dana osjećala sam se kao sjena, a onda sam se polako počela nadati i kao pravnica da se ovako bizarne situacije jednostavno moraju brzo završiti. Mediji su nas čerečili. Jedino su me prijatelji spašavali. Trebalo je ujutro skupiti snage i ustati iz kreveta, kupiti novine, doživjeti novi šok, otići u kancelariju, raditi... Priznajem, prvo sam vrijeme samo zurila u kompjutor. Prvi put u životu imala sam noćne more, strahove. Bila sam toliko uplašena da sam se bojala voziti svoj auto.
Kako je izgledao vaš prvi susret u zatvoru?

A što ste vi osjećali?
- Prošla sam sve faze, od krajnjeg bijesa do krajnjeg očaja, tuge i depresije. Čovjek se zaista pita koliko toga može podnijeti. I onda kad su moji prijatelji već bili na izmaku snaga, nakon četiri tjedna, shvatila sam, ako se ne sredim, moj Ivan neće imati snage za ono što mu se sprema. U tom sam trenu posjetila psihologa koji mi je svojim nekonvencionalnim pristupom otvorio neka nova vrata, potaknuo me na nove ideje. Odlučila sam intenzivno raditi na sebi, kako bi od mene moj muž dobio toliko potreban mir i snagu da se posveti svojoj obrani. Tada sam postala Ivanov treći branitelj, tako da sam ga napokon mogla posjećivati kao odvjetnik, što je bio početak mojih svakodnevnih hodočašća u Remetinec.
Kako su izgledala ta hodočašća u Remetinec?
Odlučila sam raditi na sebi, gledati na život pozitivno i to je moj muž osjetio
A vaš suprug, kako se on držao u zatvoru?

Vratimo se još jednom na tih 500 dana njegova zatvora i vaših posjeta?
- Navikli smo se na takav život. Čovjek se navikne na svašta. Uvijek je netko kod mene spavao. Ponekad bi to bila moja mama, ili moja prijateljica Iva, u jednom trenu pojavio se i mali pas u našoj obitelji, i to nam je podiglo raspoloženje. Odlučila sam da ću uvijek dobro izgledati kada dođem k mužu, da on ne vidi moju patnju. Dolazila bih mu sređena, našminkana, ponosna na to koliko je jak, koliko je jaka naša ljubav i što smo sve u stanju podnijeti. U vezi s Remetincem nemamo nikakve negativne uspomene. Upoznala sam vrlo drage osobe koje tamo rade, koji su nam pružili, ako ništa, toplu ljudsku riječ, a to vrijedi više nego bilo kakav privilegij. Nekad bi to bio samo stisak ruke ili tapšanje. Znali su nam se nasmijati jer smo Ivan i ja imali svoj kutić u sobi za susret s odvjetnikom. Zvali su nas ‘zatvorski Romeo i Julija’.
A kad je postalo jasno da će izaći iz zatvora?
Prošla sam sve faze, od krajnjeg bijesa do očaja, tuge i depresije
Kako ste se osjećali kad je sudac izričući nepravomoćnu oslobađajuću presudu, naglasio da, bez obzira što vašem suprugu ništa nije dokazano, on smatra da se Ivan ponašao krajnje neetično?
Samo ću reći da moja vjera u istinu i u mog supruga nije bila poljuljana od prvog trenutka, ovakva presuda je bila očekivana - osjetila sam olakšanje. S obzirom da sam slušala cijelo obrazloženje, smatram da se ništa ne smije izvlačiti iz konteksta, a pogotovo ne interpretirati na proizvoljan način.
Tada se dogodio onaj vaš čuveni skok na muža raširenih ruku i nogu, koji smo vidjeli na televiziji...
- Moj čuveni skok na supruga bio je izraz očaja, sreće, tuge, straha, neizmjerne potrebe da se vrati kući. Nikad nisam sumnjala u ishod.
Što vaš suprug sada radi?
On je u SAD-u završio dva fakulteta, međunarodne financije i komparativnu politiku, sigurno razmišlja o svojoj karijeri... Ivan sada gradi život iznova, vodi svoju tvrtku Euris, radi prve korake na novom poslovnom putu. Veselim se za njega i vjerujem da će uspjeti puno napraviti i da ga je to što mu se dogodilo učinilo jačim, mudrijim, kvalitetnijim čovjekom. Osoba koju oboje cijenimo jednom mi je rekla kako nije loše ako čovjek u mlađim godinama doživi veliku traumu jer ga to nauči da iz drukčijeg kuta gleda na život i da mu se još više veseli. No, ljudi koji drugima rade zle stvari ili pišu neistine, moraju imati na umu što čine; moja svekrva je teško oboljela, dijagnosticiran joj je rak. Tu su stradala i djeca i prijatelji i obitelji, a ne samo Ivan.
Kako vam je danas skupa?
Za Božić mi je Ivan poklonio nešto prekrasno, satove plesa kod Hrvoja Kraševca. Zna koliko volim plesati. Odlučili smo preživjeti, odlučili smo opstati. Ljubav i prijateljstvo su najbitniji. Ne možeš povlačiti ljude za rukav ponavljajući ‘moj muž je nevin’. Oni koji nas znaju, znaju kakvi smo, vole nas i podržavaju. Jedina nam je želja da opet živimo normalno.