PSIHIJATROV SASTANAK SA SAIJEM

 

Razgovor sa Dr. Michaelom W.Congletonom – 1.dio

 

  

Prof.Venkataraman (GV): Započet ću tako da vam poželim dobrodošlicu u naš studio. Počet ćemo time da se predstavite. Dakle, recite nam o vašoj profesiji, odakle dolazite i.t.d.

 

Michael Congleton (MC): Moje je ime Mike Congleton, dolazim iz Teksasa, imam osnovno obrazovanje iz fizike, Doktor sam fizike.

GV: Dobro došli u klub, ja sam također fizičar.

MC: Fizika mi je draga tema. Stipendiju sam dobio od Nacionalne znanstvene fondacije za fiziku te sam završio svoj doktorat iz plazma fizike. Pokušao sam dobiti posao u Nacionalnom laboratoriju da bih napravio neke stvari koje su me zanimale, ali u to je vrijeme, činilo se, bilo previše fizičara.

GV: Koje je to bilo godine ili koje razdoblje?

MC: 1972. godine. Ne dobivši posao, natjecao sam se i bio sam primljen u višu medicinsku školu.

GV: Niste se plašili studija?

MC: Ne. Bio sam zainteresiran za nauku da saznam kako stvari djeluju.

GV: To je u redu, ali znate, kada idete u školu morate pisati ispitne testove. Ja sam godinama imao noćne more zbog ispita.

MC: To me uopće nije obeshrabrilo. Ustvari ja sam želio ići u medicinsku školu! Kada sam završio svoj postdiplomski studij dobio sam stipendiju Nacionalne znanstvene fondacije za fiziku da bih nastavio s fizikom. Dakle, činilo se da sam zaista volio fiziku pa sam nastavio s njom, ostavivši po strani medicinsko školovanje. Ali ne mogavši dobiti posao u Nacionalnom laboratoriju za koji sam bio tako zainteresiran, natjecao sam se u medicinskoj školi i bio primljen u peti najveći Medicinski centar u USA – u bolnicu s 1200 kreveta.

GV: U Teksasu?

MC: Da, na teksaško Sveučilište u Galvestonu. Nakon što sam završio medicinsku školu, zainteresirao sam se za kirurgiju. Ali onda sam iznenada morao pokušati liječiti neke psihičke bolesnike koji su bili i kirurški pacijenti pa sam se duboko zainteresirao za psihijatriju. Tako sam specijalizirao psihijatriju! Završio sam svoj studij psihijatrije, a onda sam želio nastaviti s nekim istraživanjima.

GV: U kom predmetu?

MC: U medicini, ona može uključivati i fiziku. Završio sam studije mikrovalne spektroskopije u plazma fizici te sam mislio da se korištenje mikrovalnih rezonantskih šupljina i nekih metoda raščlanjivanja može primjeniti na studije živaca ili neurološke poremećaje. Dakle, to je bilo u mom umu. Razgovarao sam s Mornaricom i oni su bili zainteresirani te su mi ponudili ovlasti koje sam prihvatio kao zapovjednik u mornaričkom medicinskom korpusu.

GV: Jeste li plovili ili ste uvijek bili na tlu?

MC: Bio sam namješten u laboratoriju Pomorskog zdravstvenog istraživačkog centra, ali mnogo sam putovao.

GV: Brodovima?

MC: Bio sam na brdovima, studirajući, ali više istražujući.

GV: Na brodovima?

MC: Da, istraživao sam na primjer kako potvrditi učinke dugih radnih sati na umor, izvršenje i stvari te vrste, pokušavajući poboljšati radno okruženje tako da ljudi mogu bolje raditi poslove te da ne budu previše opterećeni. Ali dok sam završavao svoj psihijatrijski studij, moja supruga Carol i ja zainteresirali smo se za jogu.

GV: Koje je to bilo godine?

MC: Bilo je negdje oko 1978.godine.

GV: Ima li neki poseban razlog zbog kog ste se zainteresirali za jogu?

MC: Da, dok smo polazili neke joga tečajeve, Carol se zainteresirala za jogu, a ja sam pošao s njom te sam pročitao neke knjige o tome.

GV: Je li to imalo bilo kakvu vezu s vašim interesom za psihijatriju?

MC: Da, čitao sam knjige o psihijatriji, a tamo je bio jedan jogi imenom Svami Rama, koji je napisao knjigu „Joga u psihoterapiji“. On je sa Himalaja, a napisao je i nekoliko drugih knjiga od kojih je jedna bila „Život sa himalajskim majstorima“. Imao sam sreće da sretnem Svamija Ramu. On je utemeljio Institut u Honesdaleu, u Pennsylvaniji, koji je nazvao „Himalajski institut“. Dakle, budući da smo bili zainteresirani za to, mi bismo odlazili na vikende u Houston koji je bio izravno na cesti koja je dolazila iz Galvestona te bih tu kupovao knjige o jogi, kineskoj filozofiji i.t.d.

1978. godine bio sam u jednoj od prostorija knjižare razgledajući knjige, kada me je jedan gospodin zapitao: „Jeste li ikada čuli za Sathya Sai Babu?“ Rekao sam: „Ne, nikada nisam čuo za Sathya Sai Babu.“ On je tada rekao: „Ja sam se upravo vratio iz Indije. On je čudotvorac.“

GV: On je bio jedna od mušterija u knjižari?

MC: Da, očigledno je bio mušterija u knjižari. Rekao je: „Trebate kupiti knjigu o Sai Babi.“ Tako sam otišao u onaj dio knjižare u kome su imali knjige o Svamiju. Pogledao sam, a knjige su bile na vrhu police. Bio glavni specijalizant u psihijatriji, dakle, možete li pogoditi koja me je knjiga  privukla?

GV: Sandweissova knjiga!

MC: Tako je! Dohvatio sam „Sai Baba – svetac i psihijatar“.

GV: Nema nagrade za ovo pogađanje jer većina je liječnika došla k Svamiju preko Sandweissa. Pretpostavljam da bi on trebao dobiti proviziju!

MC: Da! On bi trebao dobiti naknadu za to! Uzeo sam knjigu sa police i ugledao sam Svamijevu sliku – sliku privlačnog, zgodnog Svamija. Pomislio sam kako mi izgleda veoma zapadnjački!

GV: Tko? Svami?

MC: Da, Svami! Ako mi možete vjerovati mislio sam: „Meni izgleda tako zapadnjački!“ Rekao sam: „Hvala lijepo“ te sam knjigu stavio na hrpu knjiga koje sam imao i otišao sam dalje, uzimajući još neke. Nakon nekog vremena pojavila se Carol te je rekla: „Okey, vrijeme je da se vratimo u Galveston.“ A onda je pogledala u hrpu knjiga koje sam odabrao i rekla: „Nećeš valjda kupiti sve te knjige, zar ne?“ Tada sam bacio pogled na knjige, pogledao u Carol pa opet u knjige te sam rekao: „Ne, možda ću neke od njih vratiti natrag.“

Dakle, pregledao sam opet sve knjige i pogledao one za koje sam bio najmanje zaineresiran, a kada sam došao do Svamijeve knjige – Sandweissove „Svetac i psihijatar“, pomislio sam: „Dobro, zaista ne trebam tu knjigu!“ Stavio sam ju natrag na najgornju policu i okrenuo se, a onda je knjiga sama poletjela s nje i udarila me u glavu! Carol je rekla: „Bolje ti je da kupiš tu knjigu!“ Tako smo kupili knjigu i kao što je sudbina odredila, a i Svami bi želio, ja sam završio u San Diegu radeći u Pomorskom zdravstvenom istraživačkom centru, neposredno iza ugla (od) doma Samuela Sandweissa.

GV: Kada ste ga prvi put sreli?

MC: Prvi put sam ga sreo kada sam radio u Mornarici, radeći na ovom istraživanju i putujući amo i tamo u Washington.

GV: Pretpostavljam da ste znali da je tamo?

MC: Ne!

GV: Niste to znali?

MC: Ne. Ali bili smo zainteresirani otići u Indiju zbog našeg zanimanja za jogu, a ja sam želio ići u Rishikesh, ili gore u sjevernije krajeve Indije gdje žive jogini. Kupili smo također „Autobiografiju jednog jogija“, a ona je još više potakla naš interes. Još uvijek smo imali dom u Galvestonu, ali je naišao uragan i prošao je kroz njega te ga je oštetio. U kući je bilo metar i pol vode. Nakon što smo to popravili novcem od osiguranja, ostalo nam je dovoljno novca da krenemo na put u Indiju!

Dakle, Carol je napravila naš plan puta tako da započnemo u Bombayu, idemo na sjever kroz Agru, Delhi pa onda preko Kathmandua i zatim natrag dolje do Kalkute, a ja sam mislio: „Čekaj malo! U Indiji postoji sveti čovjek o kom govori knjiga koju smo kupili u Houstonu. Hajde da vidimo možemo li otkriti gdje je On.“ Pogledao sam u knjigu čiji je autor bio Sam Sandweiss iz San Diega  - pa to je tu gdje ja živim! Odmah sam nazvao operatera, dobio broj Samovog doma te sam ga nazvao. On je rekao: „Sutra uveče je naša kuća prvi put otvorena za goste, dođite i ja ću vam reći kako da dođete tamo.“

GV: To znači da ste ga iskoristili kao svog turističkog vodića!

MC: To je zaista tako! Dakle, otišli smo tamo, a on nije mogao biti korisniji! Ispričao nam je kako da odemo vidjeti Svamija. Ustvari, ja mislim da je te noći Elsie Cowan bila u njihovom domu kao gost-govornik. Čuti njenu priču (o uskrsnuću Waltera Cowana, njenog supruga, kojeg je uskrnuo Baba) bilo je za mene također veoma interesantno. Ona je bila tamo sama jer Walter je već umro. U svakom slučaju, otići i vidjeti Svamija, bio je posljednji i najveći dio našeg puta u Indiju.

GV: Sigurno ste sa Sandweissom raspravljali o Svamiju?

MC: Da, jesmo, malo!

GV: Ne naveliko?

MC: Ne u dubinu.

GV: Željeli ste sami otkriti, izravno?

MC: Da.

GV: Je li to bilo u ranim osamdesetima?

MC: 1984.godine.

GV: Dakle, Svamija ste vidjeli prvi put 1984.godine?    The Cowans with Swami after the

                                                                                                                                             Resurrection of Walter

MC: Da.

GV: Gdje je to bilo? Ovdje (u Prasanthiju) ili u Bangaloreu?

MC: Ovdje. Nakon što smo posjetili Kathmandu došavši u Kalkutu, otkrili smo da je Indija bila u općem štrajku zadnjih četiri tjedna dok smo mi putovali po Nepalu. Andra Pradesh je bila država koja je pokrenula štrajk. Guverner Andra Pradesha je bio izbačen iz Parlamenta i svi su bili zbog toga uzrujani. Kada smo došli u Kalkutu ovaj ašram je bio zatvoren već četiri tjedna, ali mi smo očajnički željeli doći ovamo i vidjeti Svamija. Privlačnost je bila tako jaka, da smo samo osjećali kako vapimo do neba jer je sve izgledalo da se to neće dogoditi.

Iznenada smo uspjeli uhvatiti avion za Bangalore i tamo smo otišli u hotel. Kada smo provjeravali, rekli su nam da autobusi za Puttaparthi neće voziti mjesec dana! Nije bilo šanse da dođemo tamo!

Stavili smo našu odjeću u sobu, sišli dolje te smo razgovarali sa pazikućom. Ona nam je rekla: „Upravo sam čula da su autobusi počeli voziti za Puttaparthi.“ Tada smo unajmili auto te smo otišli na autobusnu stanicu, i točno, vozili su! Ali tamo je na ukrcaj u autobuse čekalo na tisuće ljudi jer su ovi bili zatvoreni četiri tjedna.

Vozač taksija nam je rekao: „Moj brat vas može ukrcati, možda vas odveze do tamo.“ zatim smo se vozili okolo da bi našli njegovog brata, ali taj je gospodin pogledao na sat, a onda u nas te je rekao: „Okej, uzet ću vas, ali moramo odmah poći!“ Pogledao sam u svoju obitelj, a ona je očito bila malo začuđena! Auto je bio stari Ambassador koji je imao izlizane gume pa sam rekao: „Okey, kao prvo moramo stati kod hotela da možemo uzeti nešto odjeće.“ Ali on reče: „Ne. Ako ne idemo sada, onda ne idemo uopće.“ Pogledao sam u obitelj pa u njega te sam rekao: „Okey, idemo!“

Ušli smo u auto i krenuli prema Puttaparthiju, a nakon pet minuta putovanja on je ostao bez benzina! Bilo je to nasred prometne ulice, a Carol je kimala glavom kao da kaže: „U što smo se uvalili!“

Moj sin i ja, izašli smo iz automobila, odgurali smo auto do benzinske pumpe, natočili benzin i nastavili za Puttaparthi. Kada smo odmakli putem, svuda okolo su bili blokovi na cesti jer su seljaci zaustavljali promet zbog štrajka. Govorili su: „Dok traje štrajk, nećete putovati automobilom.“

Ali, kao što sam rekao, štrajk je upravo završio. Dakle, kada bismo došli do cestovne blokade naš bi vozač stao, ja bih izašao van, optrčao oko kola i odgurao kamenje sa ceste, a onda bi seljaci izašli, mahali nam i smješili se, a mi bismo nastavili te smo konačno stigli u Puttaparthi. Mislim da smo bili prvi ljudi tamo, nakon što je ašram bio zatvoren mjesec dana i bili smo uzbuđeni što smo tu.

Dakle, prijavili smo se i otišli smo u shed. Mislim da su tamo bila još četiri druga para. Naravno, Carolina ideja o kampiranju vani, odnosila se na smještaj u hotelu sa četiri zvjezdice! Možete li si sad zamisliti nas kako idemo u shed, a ja sam mislio: „Što da radimo?“ Onda smo otišli van, krojaču, dali smo sašiti nešto odjeće, uzeli madrace i vratili se natrag te se udobno smjestili.

GV: Vi ste to doista grubo skicirali!

MC: Da, na neki način jesmo. Bilo je to novo iskustvo.

GV: Jesteli bili mentalno pripravni za sve to?

MC: Ja sam vjerojatno bio pripravan na to, ali mislim da Carol nije bila. No, moj je cilj bio vidjeti Svamija.

GV: Dakle, kada ste Ga vidjeli? Idućeg dana na daršanu?

MC: Da, idućeg jutra smo vidjeli Svamija na daršanu. Bilo je tamo, vjerojatno, svega  30 do 40 ljudi.

GV: Što?!

MC: Da, bilo je zatvoreno mjesec dana.

GV: Dakle, mora da ste Ga vidjeli gotovo u neposrednom dosegu?

MC: Da, gotovo tako.

GV: Kako je bilo?

MC: Znate, moj sin John je imao 11 godina u to vrijeme. Mi nikada nismo govorili o Svamiju. Samo smo Ga vidjeli i znate li koji je bio njegov komentar?

GV: Koji?

MC: ON JE BOG!

GV: Je li to istina? Na prvi pogled?

 MC: Na prvi pogled! On je jednostavno - znao! U dječjoj nevinosti, on je znao! Ja sam bio tako dirnut time. Činilo se kao da Svami klizi po tlu, kao da je prozračan. Vi vidite kroz Svamija zgrade i sve, bilo je to mistično iskustvo. No, morali smo se vratiti poslu pa smo nakon daršana pošli natrag u hotel.

Ali na putu je vozač rekao: „Znam jedno mjesto, tamo je poklonik koji ima malo sirotište. Svami mu je dao nekoliko medaljona i oni čudesno proizvode amritu (nektar)“.

GV: Oh! To je pokraj Mysorea!

MC: Da, bilo je to na putu natrag. Mislim da nije bilo predaleko od glavnog puta. Dakle, rekao sam: „Sigurno! Idemo tamo!“ A u to vrijeme, taj mali čovjek... – je li njegovo ime Halagappa?

GV: Da, mislim da mu je ime Halagappa.

MC: Bilo je to 1984.godine, a on je tamo imao malu metalnu građevinu.

GV: Da, pored Kaveri rijeke.

MC: U njoj je bio hram i sve slike na kojima je Svamim bile su pokrivene vibhutijem!

GV: Da! Bio sam tamo.

MC: On nam je pokazao te male medaljone, na jednom od njih je bio Širdi Baba, a na drugom Sathya Sai Baba. Bili su presvučeni  bakrom – neka vrsta emajlirane Svamijeve slike – Sathya Sai i Širdi Sai – i izlučivali su tu tekućinu! A ja sam fizičar po zvanju, vladam čistom znanošću. U mojoj knjizi, mom osnovnom pristupu životu stajalo je – ako to ne mogu ponoviti u laboratoriju, onda mi nemoj o tome govoriti. Nisam želio znati ni za kakvu mističnu stvar. Ako ljudi vjeruju u telepatiju, oni trebaju nekoga sresti tu u blizini!

No, gledao sam te medaljice koje su plovile u amriti te sam samo počeo mjeriti vrijeme kako se brzo stvara ta tekućina. On ih je stavio na moj dlan pa sam mogao vidjeti kako tekućina teče dolje u centar dlana, svakih deset ili petnaest sekundi - kap! Za mene je to bilo očaravajuće! Nije bilo nikakvih dodatnih epruveta. To je sâmo izlazilo niotkud! Bilo je to kao da se enrgija prenosi u materiju!

GV: Želite li čuti moje prvo iskustvo o tom čudu?

MC: Da, želim!

GV: Veoma je interesantno. Ja sam čuo o Sai Babi jako davno i ustvari, vidio sam Ga kada je došao u Bombay 1968.godine,no nije bilo pravo vrijeme za mene da dođem u punoj mjeri u Njegov zagrljaj. Morao sam proći kroz nekoliko neugodnih udaraca, uključujući i traumatično iskustvo. A onda sam došao, no nisam shvatio da je On inkarnacija Boga.

Rekao sam tada: „Da, On je dobar čovjek, sveti čovjek, svetac, ali ja ne kupujem čudesa!“ Imao sam taj argument uzase za mog ujaka u Bangaloreu, a on je rekao: „Oh! Ne razmišljaj previše o sebi. Postoje znanstvenici mnogo veći od tebe, poznatiji od tebe, koji su se uvjerili!“ Rekao sam: „Pogledaj, to je protiv svih zakona koje znam, a te su zakone postavili veliki ljudi kao što je bio Einstein.“ Nabrojio sam mnoga imena, da ne kažem. Nije bio impresioniran sa mnom! Dakle, nisam ga mogao uvjeriti.

A onda se dogodilo da sam došao ovamo. To je duga priča, ali ne žalim vas opterećivati njome jer vi ste onaj koji treba govoriti. No da skratim tu dugu priču. Došao sam ovamo na Ljetni tečaj da održim predavanje. Bivši prorektor, profesor Sampat – kojeg znam jako dobro – pozvao me je i ja sam trebao održati govor dan nakon što sam došao. No, prethodne noći ubijen je Rajiv Gandhi, ondašnji Premijer Indije. Dakle, svi su nastupi bili zaustavljeni jer je cijela zemlja gorjela! Ali Svami je rekao: „Održat ćeš privatno predavamje. Govorit ćeš u blagovaonici đačkog doma na koledžu.“ Dakle, bio je to privatni događaj i On je rekao profesoru Sampatu: „Reci mladićima da ću ja biti tamo, inače će svi izbjeći (bandh) predavanje.“

Profesor je stavio tamo stolac te je tako bilo obznanjeno da će Svami biti prisutan pa je dvorana bila krcata! U to vrijeme ova je bolnica bila u izgradnji pa je Svami bio vezan uz liječnike i nije se pojavio. Rekao je Sampatu: „Ja neću doći, ali ti samo nastavi.“ Tako me je Sampat predstavio studentima, a onda je pogledao u mene i rekao: „Doktore Venkataraman, ovo je Svamijev stolac. Nemojte misliti da je prazan. On je ovdje, On sluša svaku riječ.“

Primio sam to uljudno i ništa nisam rekao. Održao sam svoje predavanje, a tada je već bilo vrijeme da odem. Nisam bio siguran kako ću se vratiti u Hyderabad jer je cijela zemlja bila u previranju. No, on je rekao: „Dođite sa mnom, odvest ću vas na daršan.“ Otišli smo u drugu zgradu, Trayee Brindavan, Svamijevu rezidenciju.

Uveo nas je unutra i tada je Svami razgovarao sa mnom te se raspravljalo kako ću se vratiti i takve stvari. Na kraju je rekao profesoru Sampatu: „Stavi ga u tvoj auto i iskrcaj ga na aerodromu.“ Tih dana ceste su bile prazne pa ste lako mogli putovati. Bila je to usamljena cesta – još ne pogođena nevoljama.

On je stajao na ulaznim vratima i ja sam bio tamo. Blagoslovio me je, zatim je materijalizirao vibhuti, a ja sam dobio odlučujući udarac! Kao da sam bio ostavljen u stupici! Šutke sam primio vibhuti i stavio ga u papir. A onda me je vozač odvezao na aerodrom u Bangaloreu. Rekao sam: „Moja majka živi ovdje. Želim ići tamo!“ On je odgovorio: „Vi se šalite, zar ne! Ja ne mogu ući u taj grad!“ Rekao sam mu: „Ne šalim se! Učinite ti za mene, to će trajati samo pet minuta?“

 Otišao sam tamo i dao svojoj majci malo vibhutija te sam ujaku ispričao sve o tome, a on mi je uputio značajan pogled! Rekao je: „Ti si momak koji je nijekao sve te stvari! Razgovarat ću s tobom kasnije!“ I to je bilo to! Naravno, od tada sam vidio mnogo toga – ne tako spektakularnih kao što ih je On činio u pedesetima. Između četrdesetih i pedesetih bilo je zaista zadivljujućih stvari! Ali imao sam više od onoga što su moji udjeli u čudesima.

A onda sam shvatio, nakon što sam puno studirao Vedantu, da On ima moć izravnog pretvaranja energije svijesti u materiju, dok je fizička energija koju mi normalno pretvaramo u tvar kroz E=MC2 niži oblik energije svijesti. Čak je i Veliki prasak otpočeo s nekom vrstom izvedenice iz Čiste svijesti, a budući da je On utjelovljena Čista svijest, On ju može izravno pretvoriti u materiju. Tako sam si ja to racionalizirao, ali to je došlo puno kasnije.

No, vidjeti to prvi puta, bio je ogroman šok od 10.000 volta!

MC: Oh, mogu zamisliti, takav je isti bio učinak i na mene!

GV: Da.

MC: No, mi smo se vratili u San Diego, a ja sam otišao na posao te sam sa dr. Sandweissom počeo odlaziti u Centar u San Diegu i čitati više o Svamiju.

GV: Je li to na bilo koji način donijelo bilo kakve promijene u vaš život?

MC: O da! Počeo sam razmišljati kako u životu ima mnogo više toga od jurnjave za materijalnim te da je duhovni element našeg života veoma važan – što sam ranije poprilično negirao. Iako sam uvijek čvrsto vjerovao u Boga, uglavnom sam do tada bio usredotočen na intelektualna ostvarenja.

GV: Oprostite što vas prekidam. Jeste li vi gledali na jogu samo kao na fizičko vježbanje ili i kao na nešto što smiruje um?

MC: Oh, Hatha joga je u početku bila - fizičke asane (joga položaji). Ali što sam ju više proučavao, otkrio sam da je postojalo nešto što su nazivali Raja jogom, koja je pokrivala mnogo više od onoga što su bile asane. Naravno, mnogo godina sam to studirao u jogi. Pokušavao sam to razumijeti i to me je dovelo do drugih ostvarenja u pokušaju da shvatim kako duhovno postoji unutar nas.

GV: Jeste li na nekoj točki došli u dodir sa Bhagavad Gitom?

MC: Da.

 GV: Je li to bilo prije nego ste došli k Svamiju ili poslije?

MC: Nakon što smo došli k Svamiju. Također sam otkrio da je i Einstein imao kopiju Bhagavad Gite.

GV: Je li to točno?

MC: Da, i on ju je čitao.

GV: Jeste li znali da ju je Copenhagen čitao na originalnom sanskrtu? On je u Berkeleyu uzimao lekcije iz sanskrta!

MC: Ne znam kako bilo tko može čitati sanskrt. Ja sam ga pokušao naučiti, ali bilo bi čudesno iskustvo da Svami učini da ga razumijem. No, vratio sam se na posao i počeo odlaziti u Sai centre i kao što će sudbina reći, američko Ministarstvo vanjskih poslova zatražilo je od mene da odem u Bombay (sadašnji Mumbay), u Indiju i vidim postoji li način da dvije zemlje međusobno razmijene neku medicinsku tehnologiju? Ja sam taj zadatak rado prihvatio i otišao sam u Bombay.

GV: Mi smo sada u 1985-1986.godini?

MC: U 1987. godina. Dakle, otišao sam u Bombay i surađivao sa Gradskom korporacijom povezanom sa tamošnjim bolnicama, pokušavam se sjetiti njihovih imena – Memorijalna bolnica kralj Edvard i druge.

GV: Da, KEM bolnica.

MC: Da. Završio sam sa sastancima i studijama te sam trebao napisati izvještaj za Ministarstvo, a u sebi sam mislio: „Uzimam dva tjedna odmora, a onda idem vidjeti Svamija.“ Dakle na kraju tih dva tjedna spustio sam se dolje u Bangalore, a ondje su mi rekli: „Svami je u Kodaikanalu i vraća se u Whitefield za dva dana.“ Tako sam našao smještaj u Whitefieldu, upravo preko puta glavnih ulaznih vrata u ašram te sam čekao.

Kada se Svami vratio s Njim je bila mala grupa poklonika – njih 50. Ja sam mislio da je to ogromna gomila, ali to je bilo ništa u odnosu na danas! Tamo je bilo daršan – drvo i mi smo napravili redove.

GV: Da, sjećam se, Sai Ram sheda.

MC: Čak i ako ste bili zadnji u redu koji je ušao, svakako ste imali divno mjesto! Svami je išao okolo, a ja sam se osjećao potpuno ignoriran! Primijetio sam da ljudi imaju bilješke koje nose i koje daju Svamiju. Vidjeli smo predstavljanje u kojemu je netko iz Afrike čitao poeziju koju je napisao. Tada sam mislio: „Napisat ću pjesmicu i zamolit ću Svamija za razgovor.“ On je došao, hodao je okolo, uzeo moj zahtjev – malo pisamce – i rekao: „Idi!“  Tako sam otišao u grupu i te 1987. godine imao svoj prvi razgovor sa Svamijem.

Kada smo ušli u sobu za razgovore, žene su sjedile na jednoj strani, a muškarci na drugoj. On je odšetao do zidnog prekidača, pogledao gore u stropni ventilator, upalio predidač, okrenuo se i ispružio je Svoju ruku rekavši: „Okej, 60 rupija za uslugu!“

Zatim je došao ravno do mene. Ja sam sjedio naprijed, ravno preko puta dviju blizanki – indijskih žena – a On je jednom zamahnuo Svojom rukom kroz zrak i izravno ispred mene raširio, kao lepezu, 10.000 US $ u novčanicama od 1000 $ te ih je držao gotovo pored mog lica! Gledao sam u njih. Bile su to korištene novčanice! Nikada ih nisam vidio u tim apoenima te nisam mogao zamisliti da se netko njima zaista koristi!

GV: Deset tisuća!

MC: Da, 10.000 US$! Onda je okrenuo Svoju ruku prema dolje i oni su pali u ništa – nestali su pravo ispred mene! A On je rekao: „Novac ne znači ništa, on dođe i ode. Ljubav je jedina stvar koja traje!“

GV: Nije li to zadivljujući način kako ovo staviti u neki oblik demonstracije!

MC: Da! Pogledao je u žene koje su sjedile preko puta mene, a one nisu rekle ni riječ. Onda je zatresao glavom naprijed-natrag i rekao: „Pet minuta zadovoljstva i 23 sata i 55 minuta bola i patnje!“ A onda je opet zamahnuo rukom kroz zrak i materijalizirao je krunicu – japamalu! Japamalu je držao za vrh, a ona se složila na njegove ruke. Malo ju je zatim povukao na vrhu i ona se raspolovila na dvije jape! Bilo je kao kad gulite bananu. Odvojio ih je. Jedna je mala išla gore, a dvije su se pojavile – klik, klik, klik – bile su tu dvije identične male, za svaku blizanku po jedna!

GV: Odakle su bile te blizanke?

MC: Nisam siguran.

GV: Jesu li bile Indijke?

MC: Da, bile su indijske žene. Također je materijalizirao sat za jednog od studenata tamo, a ja sam naučio značenje slova w-a-t-c-h, pazi na svoje riječi,djela, misli, karakter i srce.

GV: Da.