RATKO MARTINOVIĆ: Bosanska piramida vodeće je arheološko pitanje, možda i na cijelom svijetu. Što Vi mislite o ovom nedvojbeno umjetnom fenomenu? Je li u pitanju piramida ili nešto drugo? Koja civilizacija stoji iza svega?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Bosanska piramida nije nikakva fikcija već činjenica i istina o kojoj već govori ogromna zbirka znanstvenih istraživanja najeminentnijih institucija kao na primjer Ruske akademije znanosti i umjetnosti, točnije njihove Prirodne sekcije koja okuplja preko 40 živih nobelovaca. Semir Osmanagić je primljen u tu eksluzivnu organizaciju kao najmlađi član upravo radi svojih istraživanja koje je potvrdila Ruska akademija u neovisnom istraživanju koristeći najsuvremeniju opremu koja se koristi za istraživanje Svemira.

O toj istini govore i mnogi drugi znanstvenici koji ne robuju ideološkoj dogmi i tiraniji. O tamošnjim istraživanjima govori itekako značajan arhiv Fondacije Bosanskih piramida koji sadrži jednu od najvažnijih interdisciplinarnih istraživačkih blaga suvremenog svijeta čime se utire put slobodnog istraživanja i stvaraju obrisi oduhovljene nauke sutrašnjice, nasuprot ove današnje zapravo već bankrotirane i probušene olupine materijalističke dogme. Semir Osmanagić je svojim djelom i pristupom zadužio sve nas, a to da li se radi o potpunoj ili djelomičnoj građevini, za ovaj razgovor nije posebno važno. Svakako je to primjer na kojem su priroda i čovjek radili u potpunoj sinergiji.

Onda kad odbacimo luđačku košulju dogme ukazuje nam se sasvim nova slika stvarnosti u kojoj živimo. Oni koji odbijaju sagledati taj veličanstveni istraživački projekt već ga a priori odbacuju jednostavno su sebe osudili na irelevantnost. Past će zajedno s granama za koje se drže u času kad to trulo stablo neki vjetar, ne nužno jak, prelomi kao šibicu. Taj čas nije daleko, stvari su toliko prenapregnute da smo samo jednu preskočenu plaću ili penziju udaljeni od općeg kolapsa sistema.

Što se tiče same civilizacije koja je izgradila Bosanske piramide, to je ta naša iskonska arhajska civilizacija koju smo napustili u zamjenu za barbarstvo materijalističke zablude. Vjerojatno nije do toga došlo tek tako već serijom ozbiljnih trauma koje su izazvale katastrofe biblijskih razmjera. Ako ta civilizacija ima neke veze sa vanzemaljcima, divovima i patuljcima naših narodnih iz priča i predanja, i to su naše veze, jer one ne postoje bez nas kao što nam govore i simboli sa stećaka, ali i narodna predanja koja su mnogo pouzdanija od pisane povijesti koja je uvijek idelogizirana.

RATKO MARTINOVIĆ: Tu je i Rtanj u Srbiji. I za ovu temu se možemo zapitati ista pitanja...

DOMAGOJ NIKOLIĆ: I Rtanj je zasigurno poseban fenomen koji nisam imao prilike detaljno istraživati, no osobno poznam solidnu grupu istraživača i stručnjaka u čiji sud vjerujem, a koji o tome mogu mnogo bolje pričati od mene. Nedavno sam istraživajući Gamzigrad proveo nekoliko dana osmatrajući Rtanj iz daleka sve od Ćuprije, Boljeva do Zaječara pa tamo preko Ravanice, Sisojevca, Pasuljarskih livada i Resave, mogu reći da je Rtanj veličanstvena gora koja služi kao orijentir i centralna točka golemog prostora. Kao takav služi kao jedan od kozmičkih markera za carsku palaču rimskog, odnosno slavenskog cara Galerija.

Ta Galerijeva palača je izuzetno značajna, a o njoj se malo govori. Radi se o relativno dobro sačuvanom, a golemom  kompleksu sa dvostrukim bedemima i 32 kule, sve u svemu 4,5 hektara površine. Iznad građevine je uzvisina sa obrednim pogrebnim humcima i mauzolejima u obliku kula, koji po mojem saznanju postoje još samo u Škripu na Braču i u Palmiri u Siriji. Naravno, sve je to ista datacija što treba uzeti u obzir kod rasvjetljavanja ovih veličanstvenih mjesta. Eto i tu još jedne priče i o Perziji, jer je povijest Palmire neodvojiva od povijesti Perzije i ilirsko-rimskih veza s Perzijom.

Vrh planine Rtanj gledano sa carskog ukupnog mjesta iznad Gamzigrada predstavlja točku zalaza Sunca na zimski solsticij odnosno Božić i kao takav služi kao metafora uskrsnuća ili, ako hoćete, bogorođenja. Narodna predanja o Galeriju kao Caru - Govedaru zapravo su simbolička kazivanja o njemu kao o zemaljskoj inkarnaciji Oriona, jer je Orion prikazan kao pastir koji ispred sebe toljagom goni sazviježđe Bika, dakle, on je mitski govedar. Istovremeno radi se o prikazu cara Ovna koji tjera Bika što je slika prijelaza iz Doba Bika u Doba Ovna po precesiji ekvinocija. Dakle, radi se o kompleksnim astroteološkim slikama, koja je poput zvijezda vrte u krug, kao neki Vrtanj ili Rtanj, po čemu je Rtanj i dobio svoje također višeznačno, simboličko ime.  

Sve u svemu, čitav svijet je svet. U slučaju Rtnja da budem konkretniji, mislim da se radi o jednom metafizičkom fenomenu za čije dešifriranje je ključna spoznaja da ni zemaljski krajolik nije nastao slučajno nego se povinuje stvoritelju neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga te, kao i sve što je živo, reflektira pravila svete geometrije. Dakle, zemaljski reljef postvaruje metafazičko pravilo Kako na nebu tako i na zemlji, formirajući se, ne slučajno, već kao refleks položaja kozmičkih tijela u doba stvaranja. Ako ljudi imaju natalne karte, onda ih svakako ima i zemlja kao viši oblik bića. No, mi danas zemlju doživljavamo kao neku stvar po kojoj svaka bitanga može harati i činiti što joj padne na pamet. To tako nije moglo biti u antičko vrijeme.

Drugo je pitanje znamo li mi danas na Zemlji pronaći referentne točke i uočiti gradivne uzorke. Današnja znanost se bavi teorijama kaosa i vjeruje u slučajnosti. Međutim, natura non facilit saltum, priroda ne pravi skokove. Slučajnosti ne postoje, one su non sequitur, ne mogu se matematički dokazati, dakle, radi se o zabludama i besmislicama. Čovjeku antike je to bilo jasno, ali nama sljepcima koji to ne vidimo, nije pa smo onoga koji vidi ono što mi ne vidimo proglasili primitivcem i fantastom. Tako je i lisica u Ezopovoj bajci, nesposobna da dokuči grožđe, kazala „Ionako je kiselo.“ Tako i mi čovjeka antike koji je bio neusporedivo u svakom smislu jači od nas, proglašavamo primitivcem, perverznjakom i luđakom.

To drevno znanje o kojem govorim zove se geomancija, a cvjetalo je sve dok ga primitivna materijalistička modernost zasnovana na demonskom fetišu tehnologije nije ukinula doslovno svuda pa i u, navodno, zaostalom Osmanskom carstvu. Recimo, veličanstveni izvor Duman u Livnu obilježen je za vrijeme Osmanilija kao stjecište geomanata. To svjedoči Evlija Čelebija u svojom putopisu kada citira zapis sa ploče na Dumanu:  Allah nam nadahnu njen kronostih: 'Stjecište dobrih ljudi i otkrovenje geomanta.'

Mislom da Rtanj nije jedina takva gora fenomen, mada je vrlo značajna, jer imamo, osim Visočice, i Biokovo te Lovćen, pa Cer, Velebit, Dinaru, Cincar, Velež, Durmitor i mnoge druge koje u sebi kriju s današnje točke gledišta mnoge neobjašnjive fenomene.

Sigurno je da drevne civilizacije nisu silovale prirodu i nisu joj se pokušavale nametnuti poput nametnika kao što mi to danas radimo. Pitanje tehnologije je opasno duhovno zastranjenje, jer se radi o uzaludnoj konstrukciji jednog paralelnog, parazitskog i demonskog svijeta koji nema ništa s onim što je prirodno i kozmičko. Ne radi se o tome da je arhajski čovjek bio primitivan i da je morao živjeti u neimaštini, tjeskobi krvi, blatu i hladnoći. Taj opis se prije odnosi na današnje čovječanstvo.

Dapače, predaja o Zlatnom dobu govori o čovjeku koji živi i djeluje potpuno usklađen s prirodom, a čitav je svijet zemaljski raj u kojem se odražava i njeguje nedjeljivi i cjeloviti bitak. E sada, kako funckionira ta Sveta znanost, Sciencia Sacra, nije pitanje na koje se može dati kratak odgovor, ne zato što je istina kompleksna, dapače, nego zato što su naše zablude korijenite i što nas od istine dijeli, zapravo, zastrašujući jaz zabluda i laži...

Ukratko, kozmos ima svoje zakone koji jesu prirodni, ali su nadčulni odnosno metafizički. Oni djeluju bez obzira bili mi njih svjesni ili ne. Prkošenje višim zakonima uređenosti svemira ima svoju cijenu, a račun uvijek bude ispostavljen. Čovječanstvo perodično upada u mračne zablude i iz njih se kroz katarzična iskustva izbavi, a čitava ljudska egzistencija je, u stvari, titranje između svjetla i mraka.

RATKO MARTINOVIĆ: Obišli ste gotovo čitav Balkan u svom Renaultu 4. Koji su Vam planovi za budućnost, planirate li obići i neke svjetski poznatije monumente?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Moj Renault 4 je moja velika ljubav. Veliko je obostrano prijateljstvo i odanost sadržano u tom odnosu. Imam običaj reći da, ako je Koča Popović mogao pod stare dane putovati našim krajevima u „spačeku“, mogu onda i ja u „četvorki“. To je neka vrsta oduhovljene mašine... Kao neki Pinokio koji je od lutka postao dječak, tako je za mene moj Renault 4 od stroja postao magare, a i ja zajedno s njim, pa zajedno prolazimo metamorfoze Apulejovog Zlatnog magarca ne bi li nekako stigli do vrhovnog svećeničkog kolegija...

Bogu hvala, pa sam imao prilike putovati, učiti, živjeti i raditi na nekoliko kontinenata i tako imao prilike obići i neka važna mjesta. Naravno da bih volio obići još neka, ali to mi nije toliko važno. Radije obilazim naše krajeve, pričam s narodom, prijateljujem, družim se, jednostavno u tome uživam. Nemam ništa ni protiv koga, iako sam svjestan surovih realnosti današnjice kao i predrasuda koje o nama i među nama vladaju i konstantno se šire. Ima mnogo, čak i previše onih koji se iz raznih razloga bave stranim atrakcijama, a ja sam, eto, odlučio da budem naš, svoj, i da baš nama posvetim svoj život. Naši prostori su eldorado za istraživača i pružaju neograničene mogućnosti otkrivanja, samospoznaje, učenja i napredovanja. Budućnost pripada nama i po svemu sam optimist bez obzira što je situacija naizgled nepovoljna. Dapače, situacija je toliko nepovoljna da pruža bezbrojne mogućnosti djelovanja i mora sama po sebi iznjedriti nešto posve novo.

RATKO MARTINOVIĆ: Pišete li možda knjigu vezanu uz teme i kako su Vaša istraživanja prihvaćena među Vašim kolegama?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Kako vidite, istraživanja su opsežna i sigurno ne mogu biti objavljena u jednoj knjizi. Paralelno skupljam materijale i pišem nekoliko raznih knjiga koje bi davno bile objavljene da nisam toliko opijen apsurdom savršenstva te neizmjerno strog i sumnjičav prema samom sebi. No, to nije toliko važno. Knjige imaju svoje sudbine kao i ljudi, kao i sami narodi. One ugledaju svjetlo dana u pravo vrijeme, a to vrijeme polako, ali neminovno dolazi.

Moje kolege su moji prijatelji. Mogu reći da možemo biti ponosni što smo suvremenici i pripadnici tako sjajne generacije koja polaže temelje jedne sasvim nove budućnosti.

RATKO MARTINOVIĆ: Hvala na intervjuu i sretno u budućem radu!

 

http://www.4dportal.com/