Nikola Visković: Komunizam živi vječno

Čestitamo Vam na Nagradi Slobodne Dalmacije za životno djelo u području znanosti. Možete li nam reći što za Vas znači ta nagrada?

 -To je prilika da s nešto zebnje promislim i o nekim nepravdama prema tolikim ljudima – fizičkim radnicima, liječnicima, zaposlenim ženama, nastavnicima i drugima – kojima se nikada ne odaju dužna društvena priznanja. A kad još znamo koliko je nezaposlenih, izrabljivanih, neliječenih i neobrazovanih, onda ti se život zaista smuči.

- Tema o kojoj ćemo govoriti – marksizam i komunizam – pripada vam još od školskih dana u Čileu. S druge strane, danas živimo u vremenima teške svjetske ekonomske krize. Je li neoliberalni kapitalizam došao do svoga kraja?

- Teško je reći da s tom krizom dolazi do kraja. Bojim se da za ekonomsko i političko mrcvarenje svijeta neoliberalizam ima još podosta resursa, iako, na primjer, ekološki osviješteni ljudi misle da smo već na pet minuta do 12 od ambijentalnog, posebno klimatskog sloma, a socijalne razlike i glad u svijetu su u stalnom porastu.

- Jesu li moguće promjene unutar neoliberalnog sustava?

-Promjene se stalno događaju, ali one prije idu nagore negoli nabolje. Ne vjerujem da će uskoro biti toliko radikalne da bi izvele bitan zaokret iz sadašnjeg stanja. To vidimo, na primjer, iz činjenice da i nakon prošlogodišnjega bankarsko-burzovnog svjetskog potresa politički vrhovi SAD-a i Europe nisu uspjeli nametnuti nova pravila igre financijskim barbarima.

Vidimo to i iz neuspješnosti pokušaja zaustavljanja globalnog poremećaja klime, od konferencije u Kyotu do Kopenhagena. Vidimo to i iz tvrdog odbijanja Izraela i SAD-a da se pravedno riješi palestinsko pitanje-što je glavni izvor muslimanskog fundamentalizma i Al-Qa’ide -suludog napada na Irak, pogrešnog rata u Afganistanu i sadašnjih napetosti s Iranom.

Strast za jednakošću

- Koliko je ponovno aktualizirana komunističko-revolucionarna alternativa, nakon njezina realsocijalističkog kompromitiranja?

 - Ideali komunizma žive u svijesti milijuna ljudi i nije istina da su oni propali, kako mnogi površno tvrde, lošom praksom partijsko-državnog komunizma. Da bismo to bolje razumjeli, treba se podsjetiti kako ideali i drugih velikih svjetonazora opstaju kroz povijest trajno, unatoč njihovim lošim političkim i ekonomskim izvođenjima. Uzmimo tri velika bloka svjetonazora: antiku, kršćanstvo i građanski liberalizam.

Antika nam je trajno ostavila svoju filozofiju, umjetnost, graditeljstvo i pojam neposredne demokracije, premda su na djelu sve te vrijednosti stvarane na užasima porobljivanja naroda, ropstva, rasizma i negacije subjektiviteta goleme većine stanovništva. Kršćanstvo nam je zauvijek dalo nove vrijednosti ljudskosti, ljubavi i čežnje za vječnošću, ali sve to je stoljećima bilo popraćeno crkvenim totalitarizmom, sljubljivanjem Crkve s vlašću, progonima nevjernika, inkvizicijom, vjerskim ratovima i drugim izdajama evanđeljskih poruka.

- A što je s građanskim liberalizmom?

-Građanski liberalizam nam je trajno podario ideale pravnih sloboda, ekonomske učinkovitosti, predstavničke demokracije, kritičke spoznaje i progresa, ali je uza sve to ostavio i pustoši eksploatacije rada, kolonijalizma, nacionalizama i neprestanih ratova. Nije li i prva moderna demokracija SAD-a bila gotovo jedno stoljeće robovlasnički ustrojena?

Nije li i sadašnja nesmiljenost nadnacionalnog kapitala i financijskog divljanja tobožnja primjena tih ideala? Tako je i s idealima komunizma: oni nam za trajno znače strast za egalitarizmom, za razotuđenjem čovjeka kao gospodara svoga rada, za socijalnom pravdom i za prevladavanjem države i svake druge vlasti, ali u praksi se dosad sve to pokušalo ostvariti nasiljem državne birokracije i policijskim terorom, koji su ustvari sama suprotnost onoga od čega se navodno polazilo. Dakle, temeljni ideali opstaju, dok se institucije kompromitiraju. I ma koliko institucije izdaju ideale, ovi snažni i životni principi nade ostaju na snazi.

Izvoz revolucije

- Zašto se to događa, da temeljni ideali trajno mobiliziraju ljude, a institucije ih neuspješno, i djelomično suprotno njima, ostvaruju?

- To je posljedica neizbježnog nesklada između visine ideala i oskudnih sredstava kojima čovječanstvo raspolaže za njihovo ozbiljenje – ali ne samo oskudice materijalnih sredstava, nego i djelovanja antropoloških svojstava individualnih i kolektivnih egoizama i agresivnosti.

- Ali neuspjeh komunističkih institucija u 20. stoljeću bio je brži od neuspjeha antičkih, kršćanskih i liberalnih institucija?

-To je zato što su komunistički ideali, koji su mnogo stariji od Marxovih učenja, možda najudaljeniji od društvenih mogućnosti njihova ostvarenja, čak i u čudesnoj tehničkoj civilizaciji 20. stoljeća. I to, među ostalim, u dva smisla.

Prvo, Marxova analiza krize kapitalizma nije mogla računati s napretkom tehnologije koji je uslijedio nakon ugljene energije, koju je on jedino poznavao, i time je on neizbježno podcijenio mogućnosti kapitalističkog razvoja; ispravno je detektirao mehanizam krize u koju će upasti kapitalizam, ali nije znao za buduće stupnjeve toga mehanizma, sve do automatizacije i današnje informatičke revolucije.

I drugo, komunističke revolucije su buknule ne samo prerano, nego još i u Rusiji i Kini, pa su odatle nasilno izvezene u druge zemlje, u uvjetima za koje ni Marxu, ni ranijim i kasnijim socijalistima nije padalo na pamet da bi mogli poroditi radničku revoluciju.

- Želite reći da su komunističke revolucije nastupile u pogrešnim zemljama?

- Mislioci komunizma su ispravno računali da se antikapitalistički obrat može dogoditi samo u društvima najprogresivnije tehnologije, kulture i demokracije – pa je zato Marx i proučavao, prije svega, uvjete engleskoga kapitalizma. Ali, kako nije predviđen silni razvoj kapitalističke ekonomije na novim tehnologijama i kako je “revolucionarna situacija” bila najzrelija u Rusiji i Kini – zemljama polufeudalnih struktura, uzdrmanih ratnim porazima - radnički prevrati se nisu dogodili na Zapadu, nego na “najslabijim” karikama kapitalističkog poretka.

Utopijska sinteza

- Onda možemo reći da to i nije bila prava komunistička revolucija, onakva kakvu je Marx zamišljao?

-Dakako da to uopće nije bila komunistička revolucija u smislu teorijskog ekonomsko-političkog predviđanja, pa je onda Lenjinov i Maov prevrat postao jedan specifičan oblik državno-kapitalističkog i, štoviše, ekscesno nasilnog rušenja najzaostalijih istočnih društava, s objektivnom funkcijom ubrzanja (socijalizam = elektrifikacija) ekonomskog razvoja kao nadoknade ranije izostale prvobitne akumulacije kapitala. Zato nije nikakvo čudo da su u tome nekomunističkom boljševičkom prevratu, koji je proizveo čudnog mješanca diktatorsko-socijalističko-državnog kapitalizma, ponajviše stradali sami kritični marksisti, puneći kao žrtve zločina staljinske logore.

Stoga, dakako, ni propast realsocijalističkog državnog kapitalizma 90-ih godina, nakon što je on uistinu dobrim dijelom ostvario ekonomski razvoj s birokratskom prvobitnom akumulacijom, ne znači propast ideje komunizma, već prije, kako kažu Alain Badiou, Slavoj Žižek i drugi, “posljedicu i dokaz njegova manjka”. I danas postsocijalistička Rusija, Kina i južnoslavenske zemlje, ponešto optimistički rečeno, tek nekako hvataju razinu kapitalizma naše epohe, koji su njihove revolucije kanile preskočiti. Jer ga zapravo nisu preskakale, nego tek dostizale.

- U kojem je smislu onda komunistička alternativa ipak perspektivna?

- Onoliko koliko je perspektivna i evanđeoska alternativa, s kojom bi se, usputno rečeno, ona mogla i uskladiti kad bi se i jedno i drugo oslobodilo svojih, birokratskih i crkvenih, mangupa. Komunistička alternativa ne može više biti isključiva. Spomenuta četiri velika humanistička programa – antika, kršćanstvo, liberalizam i komunizam – trebali bi, ako čovječanstvo bude imalo sreće, postići neku buduću utopijsku sintezu. Taj poželjan političko-ekonomski sistem bio bi liberalno-socijalno-ekološki, s cvjetanjem svih kulturnih vrijednosti, ali i s jednim bitnim dodatkom koji su ignorirali svi dosadašnji veliki svjetonazori – poštovanje i očuvanje prirodne okoline.

Ocean malodušnih

- Koje bi društvene snage mogle biti nositelji radikalnog suzbijanja sadašnjega neoliberalnog svjetskog sustava?

- Prošlostoljetni proletarijat – tvornički, rudarski, prometni i slični, s jezivim uvjetima rada – gotovo već nestaje na Zapadu, pa stoga njegovi problemi nisu više osnova suvremenih socijalno-političkih zahtjeva. Subjekt promjena mogla bi biti samo ukupnost radnog stanovništva koje je ugroženo vladajućim sistemom i čiju fizionomiju danas ne možemo predvidjeti – ako se taj konglomerat uopće uspije konstruirati iz oceana malodušnih i šoping-centrima potkupljenih građana, jer tko nam više jamči da povijest mora imati hepiend?

Nejasnost toga novog prevratničkog bloka vidi se iz visokog stupnja nemoći sadašnjih sindikalnih organizacija, od kojih se za neke više i ne zna koga predstavljaju – da ne govorimo o slabosti načina kako to čine – a i iz fizionomija i programa političkih stranaka, među kojima ima sve manje razlika, a sve više ujednačenosti i, slijedom toga, sve više formalno-personalnih razlikovanja.

- Tako je, pretpostavljamo, i u Hrvatskoj?

-Na primjer, po čemu se danas kod nas programski bitno razlikuju SDP i HNS da bi smisleno bile dvije različite stranke? A bogme, moglo bi se dosta lako, u 90 posto programskih sadržaja, ujediniti SDP i HDZ.

- A što, na primjer, prigovarate SDP-u?

- Od početka 90-ih godina, kad sam se razišao od bivših komunističkih krugova, prigovaram im – premda nikada nisu dali šansu da se o tome na jednom relevantnom skupu progovori – oportunistički stidno napuštanje marksističko-komunističkih ideala i svođenje politike na elektoralizam, tj. na borbu za fotelje vlasti. Jer, pitanje je što činiti s tom vlašću.

S njom se danas može samo upravljati mjerama spašavanja neoliberalizma, čak i u moćnim državama kao što su SAD, Engleska i Francuska, a kamoli sa sistemskim satelitima poput istočnoeuropskih državica. S državnom vlašću se danas ne može postavljati pitanje bilo čega od neoliberalnog establishmenta, već se, naprotiv, diktatom financijskih svjetskih moćnika moraju samoograničavati prava radnika, penzionera i mladih, od oblika zapošljavanja do kolektivnih ugovora i mirovinskih prava, a radi spašavanja banditskih institucija, banaka, korporacija i birokratskih privilegija. Pa što tu onda ima raditi nekakva socijalistička snaga kao što je SDP?

Opasni HDZ

- A što bi, po Vašemu mišljenju, SDP trebao činiti?

 -Ta bi stranka, po mojemu sudu, trebala dosljedno ostati u opoziciji, ma koliko glasova dobivala, sve do trenutka kad dubina krize – koju ne treba izbjegavati, nego poticati – bude stvorila mogućnost da se sa SDP-om na vlasti počinje mijenjati opći sistem izrabljivanja i lopovluka.

Ako već državnu vlast treba osloboditi od HDZ-a, kao zaista najmediokritetskijeg i po namjerama odavno najopasnijeg političkog subjekta, onda neka SDP podrži vlast HNS-a i drugih strančica s nešto pristojnijim identitetom, kao manjeg zla koje ništa bitno neće promijeniti, ali će nas barem osloboditi od odlučivanja ljudi poput Vladimira Šeksa, Ivana Jarnjaka, Andrije Hebranga, Ivana Šukera, Božidara Kalmete, Darka Milinovića, pa i Luke Bebića, a hvala Bogu da su nekim čudnim slučajnostima već ispali Ivan Milas, Vice Vukojević, Branimir Glavaš itd.

- A Jadranka Kosor?

- Prema damama treba biti uljudniji.

DAMIR PILIĆ

Marx je žrtva pada Berlinskog zida Kako tumačite pojačano zanimanje za djela Karla Marxa posljednjih godina u svijetu?  - Šok zbog propasti Sovjetskog Saveza i pada Berlinskog zida trenutno je izbacio Marxa iz svijesti teorijski neobaviještene većine, kao što se, uostalom, u nekim sličnim prijelomnim društvenim trenucima događalo da se zaborave istine diderotovskog prosvjetiteljstva i darwinovskog evolucionizma. Usput rečeno, prosvjetiteljska opća kritičnost i laicizam, Darwinovo tumačenje života i Marxovo tumačenje ekonomskog društva tri su osnovice moga svjetonazora. www.slobodnadalmacija.hr