Piše: Goran Andrijanić
Umjesto da bude svježe obrijan, katolički župnik s beogradskog brda Neimar imao je bradu koje se ne bi postidio niti monah iz nekog od pravoslavnih manastira na svetoj gori Atos u Grčkoj. Svećenička mantija je, doduše, bila na njemu, ali nije bila tipično katolička, s kolarom oko vrata, nego je svojim krojem opet podsjećala na pravoslavno svećenstvo.
Upitate li ga o njegovu izgledu, velečasni Aleksandar će odgovoriti kako i njime Srbima pokušava poručiti da stoji na raspolaganju njima i njihovim duhovnim potrebama te pokazati kako je i katoličanstvo dio njihove tradicije.
- Ovdašnji ljudi imaju svoje predodžbe o svećenicima. Kada čovjek odraste s takvim arhetipovima, sigurno se mnogo ugodnije osjeća kada dođe u crkvu i za oltarom vidi nekog tko odgovara njegovoj ideji o tome kako svećenik treba izgledati. On će znati da je to katolička crkva, ali će se jednostavno osjećati ugodnije - pojašnjava Ninković svoju strategiju privlačenja vjernika.
Ako postoji katolički svećenik koji može dobro shvatiti senzibilitet srpskog naroda i prilagoditi mu svoj pastoralni rad, onda je to upravo Aleksandar Ninković. Naime, župnik crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, prvostolnice beogradske nadbiskupije, po nacionalnosti je Srbin i u onoj je dosta rijetkoj kategoriji pripadnika te nacije koji su prigrlili katoličku vjeru, ali i u još rjeđoj - onih koji su istodobno osjetili poziv na svećeničku službu.
- Do sada su mediji u Hrvatskoj informacije o meni uglavnom uvrštavali uz vijesti poput ‘dječak ugrizao tigra’ i sličnih - kaže nam uz smijeh velečasni Aleksandar dok nas uvodi u župnu kuću koju su još 1925. sagradili francuski katolički svećenici.
Kako bismo obranili naše kolege, svećeniku pokušavamo objasniti da dobar dio njegove biografije doista pripada rubrici “vjerovali ili ne”. Nema tome toliko dugo da je umjesto današnje svećeničke mantije Aleksandar Ninković nosio nešto drukčiju opravu - odoru oficira nekadašnje Jugoslavenske narodne armije. Kako i sam kaže, pravo “oficirsko dijete”, rođen u obitelji s ocem koji je bio ugledni vojni zrakoplovni inženjer i majkom koja je radila kao medicinska sestra u vojnoj bolnici, Aleksandar je kao mladić odabrao gotovo identičan životni put kao i njegovi roditelji.
- Kao i svi rođeni u moje vrijeme, a rođen sam 1963., nisam mogao izbjeći komunizam. Dakle, niti ja niti moji roditelji nismo odgajani u vjeri. Cijelo svoje djetinjstvo proveo sam u
ojnim zgradama, okružen djecom koja su potjecala iz obitelji poput moje. Prošao sam sve one stvari koje je omladina toga vremena prošla: pionire, Savez socijalističke omladine, sudjelovanje u radnim akcijama. Odlučio sam postati vojni inženjer kao i moj otac i završio sam vojnu zrakoplovnu akademiju u Sarajevu - prisjeća se velečasni.Pred mladim Aleksandrom stajala je briljantna vojna karijera. Međutim, iako uvjereni komunist, već tada je osjećao da mu ta ideologija ne daje odgovore na pitanja koja su ga mučila. Kako kaže, imao je sreću da je bio okružen mladim komunističkim intelektualcima koji se nisu ustručavali raspravljati o vjeri, Bogu i životu nakon smrti. On i njegovi “drugovi” bili su svjesni toga da je ideal komunizma neostvariv zbog problema ljudske samoživosti i sebičnosti. - Vjerovali smo u ravnopravnost svih ljudi, no naša najveća zabluda bila je da se samoživost može pobijediti ljudskim snagama, bez Boga - kaže nam velečasni Ninković i dodaje da je od kada zna za sebe bio otvoren prema duhovnom.
Kao jedno od iskustava presudnih za svoje obraćenje svećenik spominje epizodu iz svoje vojničke prošlosti, kada je njegova postrojba napustila vojarnu, a njega ostavila samog u cijeloj zgradi.
Dosada i beskrajno mnogo vremena koje je morao provoditi sam natjerali su ga da razmišlja o smrti koju unatoč materijalističkom svjetonazoru u kojem je odgajan nikada nije doživljavao kao svršetak. Vizija zagrobnog života u kojem čovjek ne nestaje, nego ostaje sam u cijelom kozmosu u jednoj vječnoj dosadi, ispunila ga je strahom i pomogla mu da shvati besmisao života bez Boga. - To mi je iskustvo približilo ideju pakla. To je ona slika vječnoga prokletstva iz Starog zavjeta: čovjek silazi u Šaul, svjestan svega, i provodi vječnost svezan u mraku - objašnjava velečasni.
Godine 1988. Ninković napušta vojsku i započinje civilnu karijeru inženjera. Postaje jedan od pionira informatičke tehnologije u ovom dijelu Europe i sudjeluje u formiranju “multi broadcasting” sustava, neke vrste preteče interneta u kojoj su korisnici pomoću računala mogli razmjenjivati elektronsku poštu. Istodobno, njegova žeđ za duhovnim ne jenjava. Prijatelj ga odvodi u beogradski hram Pokreta za svjesnost Krišne, ali nakon početnog interesa, Aleksandar shvaća da mu “nešto nedostaje”. Presudan trenutak ipak se događa kada mu brat Darko priopćava kako se odlučio krstiti, i to u - Katoličkoj crkvi.
- Moja prva reakcija bila je: ‘Ti nisi normalan čovjek. Pa kako Srbin može biti katolik?’ - uz smijeh se tih dana prisjeća danas katolički svećenik. Brat ga uskoro upoznaje s fra Markom Kuroltom, gvardijanom franjevačkog samostana u Zemunu koji mu osigurava pristup u bogatu samostansku knjižnicu. Time definitivno počinje Aleksandrov hod prema katoličanstvu.
Ninković se 1994. krstio u Katoličkoj crkvi, a ubrzo nakon toga osjetio je poziv na svećenstvo te 1997. otišao studirati teologiju na katoličko sveučilište u mađarskom Segedinu. O tome da njegovo obraćenje, i to u osjetljivim godinama rata, ipak nije prošlo bez zlobnih komentara govori i njegova uzrečica iz tog vremena koju je često govorio prijateljima: “Moji me smatraju izdajnikom, katolici špijunom, a ja samo slijedim Isusa”.
Iako na početku nije znao niti jednu jedinu riječ mađarskog, fakultet završava godinu dana prije roka, objavljuje knjigu na mađarskom o analizi sinoptičkih evanđelja, a zatim magistrira biblijsku teologiju u Rimu. Trenutačno radi na doktoratu.
Župnik najveće katoličke župe u Beogradu postao je u kolovozu. Kaže nam da je riječ o maloj zajednici, ali da to ima svojih dobrih strana jer je moguće autentičnije živjeti svoju vjeru i “trenirati povjerenje u Boga”.
- Neće ljude spasiti ni hrvatstvo niti srpstvo, nego evanđelje Isusa Krista. Mi katolici u Srbiji želimo vratiti Katoličku crkvu ovom narodu, želimo da Srbi prepoznaju kako je i ta crkva ovdje zbog njih i kako su im njezina vrata uvijek otvorena - zaključuje velečasni Aleksandar.
| Pop koji svira rock Aleksandar Ninković čovjek je višestrukih talenata. Jedan od njih je i glazba.  Od malih je nogu opsjednut njome, svira više instrumenata, a najviše se bavio električnom gitarom. Ima i bend, još iz školskih dana, u kojem osim njega sviraju i brat Darko te stari školski kolega. Već se nekoliko puta još neimenovani bend, čiju glazbu velečasni opisuje kao mješavinu raznih utjecaja, od Pink Floyda do Pat Methenyja, spremao na snimanje debitantskog albuma, ali su ih sprječavali Ninkovićevi odlasci na vojnu akademiju i teološki fakultet. Sada imaju novi materijal koji uvježbavaju i spremaju se za konačan ulazak u studio i objavljivanje CD-a.- Kada me pitaju što sviramo, odgovaram: pop-rock - šali se Ninković koji se osim glazbom bavi i crtanjem ikona u bizantinskom stilu za koje kaže da sadržavaju veliko duhovno bogatstvo koje bi Katolička crkva trebala iznova otkriti. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
