Dr. sc. NATAŠA JOKIĆ BEGIĆ O ULOZI STRUKE U MEDIJSKI EKSPONIRANIM SLUČAJEVIMA

Još me pogađa nesreća pojedinca

Razgovarala Ingrid ŠANDOROV

Psihologinja dr. sc. Nataša Jokić Begić izvanredna je profesorica na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta i klinička psihologinja s dugogodišnjim iskustvom u području psihodijagnostike i psihoterapije, bihevioralno-kognitivnog smjera. Na nedavnoj konferenciji psihologa u Poreču vodila je izrazito posjećene kliničke domjenke u koautorstvu s kolegicom Nadom Anić.
- Cijela konferencija bila je posvećena temi psihologija-mediji-etika. Znam neke svijetle primjere kvalitetne suradnje između medija i institucija koji su vezani uz medijski eksponirane slučajeve ovdje kod nas u Istri, i po mom uvjerenju radi se u velikoj mjeri o osobnosti urednika i novinara koji prati »osjetljive« priče. Što vi mislite o tome?
- Slažem se s vama i vjerujem da većina novinara radi u skladu s etičkim načelima tog zanimanja. Pogledajmo to iz kuta oba zanimanja. Razlozi zbog kojih se ljudi obraćaju psihologu nikada nisu jednostavni ni lagodni. Uglavnom se radi o ljudskim nesrećama i tugama, koje često ne pogađaju samo jednog čovjeka, već čitave obitelji ili čak i širu zajednicu. Senzacionalističkim napisima u medijima dodavati još nesreće u najmanju je ruku nehumano. Ako novinar i njegov urednik uspiju samo za trenutak »ući u cipele« tih ljudi o kojima će izvještavati i shvate da će njihov tekst ili TV emisija pridonijeti nečijoj nesreći, tada bi trebali zastati i reći: »Nisam radi toga postao novinar, bavim se novinarstvom da bi ovaj svijet bio ljepše mjesto za život.« Suradnja s takvim novinarima ispunjava svrhu oba zanimanja: i novinara i psihologa. U suprotnom, ako iskaz psihologa novinaru dovede do pogoršanja nečijeg stanja, onda je to upravo suprotno od onoga što bi psihologija kao struka trebala ostvariti, a čini mi se i onoga čemu bi novinarstvo trebalo težiti. Ne treba dozvoliti da puka trka za profitom pogazi osnove ljudskosti.

Psihologija u modernom svijetu postaje sve važnija

- Jedan od tri »klinička domjenka« bio je izuzetno posjećen, ali je više sličio na prosvjedni skup, s obzirom na to koliko su psiholozi, pogotovo oni iz socijalne skrbi, izražavali nezadovoljstvo, nemoć i frustriranost statusom u centrima za socijalnu skrb. Kako to komentirate?
- Očito se ondje otvorilo pitanje o kojem kolege dosad nisu imali prilike progovoriti, a tišti ih i ne znaju kako izaći na kraj s poteškoćama s kojima se suočavaju. Ponovit ću, psihologu se obraćaju ljudi kad su u nevolji. Psiholozima u centrima za socijalnu skrb se obraćaju ljudi koji se nalaze u višestrukim i ozbiljnim nevoljama. Vrlo često rješavanje problema zahtijeva i angažiranje policije, pravosuđa i ostalih službi. Psiholog tada treba dati svoje podatke i uskoro postaje predmet prijetnji, što klijenata koji se osjećaju zakinuto, što medija ako oni, nažalost često vrlo paušalno, procijene da je kolega pogriješio. Psihologa veže profesionalna etika i o slučaju ne smije ništa iznositi pa postaje bespomoćna žrtva. Kolege su izrazile svoj osjećaj bespomoćnosti. Pred Hrvatskim psihološkim društvom i Hrvatskom psihološkom komorom je zadatak da im ublaži frustriranost i vrati osjećaj sigurnosti, bez kojeg nitko ne može kompetentno obavljati svoj posao.
- S druge pak strane čini se da se psihologija kao struka puno uspješnije inkorporirala u društvo nego srodne profesije, i da se mišljenje psihologa traži i uvažava. Psiholozi bi trebali biti zadovoljniji svojim statusom u društvu. Jesu li?
- Uvijek može bolje, ali slažem se s vama. Psihologija, i kao znanost i kao struka, postajat će sve potrebnija u modernom društvu. Napredak ostalih znanosti riješio je brojne probleme: živimo duže nego ikada jer je medicina našla lijekove za brojne bolesti, živimo i lagodnije jer su tehničke znanosti iznašle načina kako da si olakšamo rad, kako da brzo komuniciramo, razmjenjujemo informacije, rješavamo probleme. Ono što je još ostalo zagonetka, i zato je psihologija sve popularnija, jest zašto smo uz iste životne uvjete toliko psihički različiti, zašto je netko vječno nasmiješen, a drugi i u najmanjoj sitnici nađe razlog da bude nesretan. Koji to uvjeti pogoduju da se netko razvije u sretnu i odgovornu osobu, koji su rizici po mentalno zdravlje? Psihologija ima i svoju primijenjenu stranu pa njezine usluge koriste institucije, tvrtke, pojedinci.
- Izgleda da smo i kao roditelji izgubili kompas u odgoju djece te smo skloni pomicanju granica u materijalnom i svakom drugom smislu. Što biste poručili roditeljima?
- Većina roditelja odlično odgaja svoju djecu, prilagođavajući se zahtjevima modernog društva koje je zaista postalo materijalno orijentirano. Ogromna većina djece odrasta u normalne, zdrave i odgovorne ljude, što znači i da su roditelji obavili dobar posao. Materijalizam treba pomalo ismijavati, ne dozvoliti da on upravlja vama i vašim djetetom, već treba nastojati da vi upravljate njime. Da, volimo si ponekad priuštiti nešto lijepo, ali ne trebamo se osjećati loše ako nemamo odjeću s markom. Dapače, razvijajmo kod djece svijest da je glupo davati toliki novac na marke, već je bolje štedjeti i onda si priuštiti neko krasno putovanje koje će u nama buditi lijepe uspomene.

Empatija je imanentna ljudskoj vrsti

- Imam dojam da je razina empatije kod ljudi znatno opala i da u tom duhu odgajamo djecu doma i u školi. Bi li trebalo tijekom prijamnog ispita testirati razinu empatije kod budućih studenata psihologije i defektologije te srodnih struka?
- Bilo bi moguće, ali ne znam je li potrebno. Rađamo se sa sposobnošću za empatiju: već bebe oponašaju izraze lica ljudi oko sebe. Empatija nam pomaže u učenju brojnih vještina, imanentna je ljudskoj vrsti. Treba je i razvijati, što se i radi u studijskim programima koje ste naveli.
- Kao izvanredna profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu možda ste na specifičan način proživljavali aferu »Index«. Koji bi bili njeni pozitivni i negativni dosezi?
- Po meni je akcija »Index« metaforički istiskivanje gnojnog prišta. OK, možda smo dio gnoja i istisnuli, ali ima još toliko gnojnih prišteva u svim ostalim područjima da bi trebalo mnogo sustavnije otkriti što to s tim organizmom ne valja kad baš svaki njego dio obiluje takvim problemima. Ova akcija je sigurno imala pozitivan učinak u smislu jasnog izricanja koja se ponašanja nikako neće tolerirati jer su nemoralna i za svaku osudu, no s druge strane stekao se dojam da se radi samo o kozmetičkoj mjeri koja će biti kratkog daha. Ponovno je iza svih napisa u novinama ostalo mnogo uplakane djece profesora čije su slike bile u svim medijima, djece koja nisu ništa kriva, a sada ih je sram ići u školu jer ne znaju je li tata nešto krivo napravio ili su policajci nešto krivo napravili, i hoće li i oni sutra biti stavljeni na stup srama. Oprostit ćete mi - shvaćam društvenu korist, ali ja sam ipak samo klinička psihologinja koju i nakon 20 godina staža nesreća pojedinca još uspije pogoditi.
 

www.glasistre.hr