Dr. Iva Fattorini: Izlječenje je brže uz pomoć umjetnosti

Piše: Đenada Kučković 

U onome što radi dr. Iva Fattorini uživa toliko da osjetite blagi ubod zavisti. Ova 39-godišnja Zagrepčanka voditeljica je Instituta za umjetnost i medicinu pri uglednoj Cleveland Clinic, u SAD. Institut je, gledano iz naše perspektivne, poprilično neuobičajena ustanova - spoj vrhunske tehnologije i intuitivnosti, znanstvene izvrsnosti i imagnacije, high-tech medicine i kreativnosti...

Mlada liječnica, kći naše poznate tv-voditeljice Željke Fattorini i prim. dr. Ivana Fattorinija, dugogodišnjeg ravnatelja zagrebačke Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj ulici, imala je uspješnu karijeru dermatologinje u KBC-u Šalata gdje je sudjelovala u osnivanju centra za laser.

No, prije pet godina, nakon vjenčanja s dr. Tomislavom Mihaljevićem, Hrvatom koji u SAD-u slovi kao jedan od ponajboljih mladih kardiotorakalnih kirurga, odlučila je otići preko Atlantika i preusmjerila karijeru u sasvim neočekivanom smjeru. Danas vodi Institut, te uspješno održava ravnotežu kao majka dvoipolgodišnjih blizanki, liječnica i znanstvenica. Razgovarali smo s njom o vezi umjetnosti i zdravlja, kvalitetnim idejama i obiteljskom životu.

Kako je nastao Institut za umjetnost i medicinu kojem ste na čelu?

Za nastanak nečega potrebno da se dogodi trenutak u kojem se sve poklopi. Ljudi, mjesto, vrijeme... Tako je bilo i u stvaranju novog Instituta za umjetnost i medicinu na našoj klinici.

Veza između umjetnosti i medicine je drevna, a medicina je po definiciji umjetnost iscjeljivanja, ars medicinae. No, ubrzanim razvojem moderne medicine, ta se veza nekako izgubila. Um, tijelo i duh čine čovjeka, tako da vjerujem da je kritična masa ljudi koja je osjetila prazninu, gubljenje veze, dosegla razinu svijesti koja omogućuje promjenu. U biti, sve vrhunske bolnice u SAD prepoznale su već unazad nekoliko godina vrijednost integracije raznih oblika umjetnosti u medicinu i razvile zanimljive programe. Ono po čemu se Cleveland Clinic razlikuje od drugih je u tome da je takav pristup stavljen na najvišu razinu izvrsne administracije cijele bolnice i sustava, 27 raznih kliničkih instituta koje bolnica ima. To još nijedna bolnica nije napravila.

Možete li nam detaljnije opisati neke od projekata kojima se bavite?

Naš razvoj odvija se u tri segmenta - uvođenje svih oblika umjetnosti u bolnicu, znanstveno istraživanje i povezivanje sa zajednicom na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. U svakom od tih segmenata radimo na različitim projektima. Primjerice, zadnje dvije i pol godine naš tim od tri kuratora kupuje i oprema prostor od dva milijuna četvornih metara umjetničkim djelima, slikama, fotografijama, printovima i skulpturama. Uglavnom se radi o suvremenoj umjetnosti koja je sukladna arhitekturi novoizgrađenih bolničkih prostora, kao i futurističkoj medicini i zdravstvenoj skrbi koja se ovdje pruža. Bolnica tako na neki način postaje velika otvorena galerija s milijunskim brojem posjetitelja godišnje. Osim vizualne umjetnosti, dovodimo i ples, kazalište, glazbu, literaturu...

Paralelno s dovođenjem umjetnosti u bolnicu, razvijamo metode analize kojima možemo mjeriti na koji način umjetnost utječe na pacijente, njihove obitelji i liječnike. Mjerimo razinu anksioznosti, boli i depresije. Također, surađujemo s nekoliko velikih kliničkih instituta te smo prijavili niz kliničkih istraživanja u kojima ćemo koristeći najnapredniju tehnologiju mjeriti utjecaj glazbe na mozak.

Nije li bolnica pomalo neobično mjesto za iskazivanje kreativnosti?

Nas zanima svaki oblik kreativnosti i interakcije s umjetnošću koja može pomoći čovjeku u trenutku kad je suočen s bolesti, patnjom ili trenucima neizvjesnosti.  Bolnice su mjesta gdje se dotiču radost i tuga, briga i veselje. Nikako ne smijemo zaboraviti da su bolnice i mjesta puna radosnih trenutaka, izlječenja i ozdravljenja. U svakom slučaju, mjesta gdje za nadu uvijek treba biti. U takvim posebnim trenucima ljudski duh funkcionira drugačije nego u svakodnevnim životu. Svaki čovjek je drugačiji i svatko od nas treba nešto drugo da bi se osjećao bolje. Neki ljudi žele pisati o svojim iskustvima i spoznajama do kojih su došli kroz bol, patnju ili veselje. Neki trebaju glazbu i plesnu terapiju da bi aktivirali bolesne dijelove svoga tijela ili se osjećali manje depresivno. Neki samo trebaju na trenutke “otići na neko drugo mjesto” kako bi barem na minutu, sat ili dan zaboravili na svoju bolest. Ono što svaki pacijent treba je “defokusiranje” od bolesti i mogućnost da pasivno ili aktivno sudjeluje u nečem što nema veze s bolešću.

Kako izgleda 'povezivanje sa zajednicom' koje ste spomenuli u planovima rada vašeg Insituta?

Cleveland je grad s izuzetno bogatim umjetničkim i kulturnim životom tako da je bolnica u kojoj radimo okružena muzejima, koncertnim dvoranama i kazalištima. Sa svim tim institucijama pokrećemo nove projekte, kao npr. “distant learning” (učenje na daljinu) za studente medicine ili odabir najbolje pozadinske glazbe za različite ustanove. Osim lokalne, imamo i suradnju s vodećim kulturno-umjetničkim nacionalnim centrima, primjerice u New Yorku. Do kraja godine trebali bismo imati i svoj televizijski kanal koji će prikazivati naše programe pacijentima u bolesničkim sobama, gostima u hotelu ili posjetiteljima u javnim prostorima bolnice.

Surađujete s mnogim umjetnicima. Kakvi su suradnici?

Imamo prilike izmjenjivati misli i pokretati projekte s briljantnim umovima iz svijeta umjetnosti i znanosti iz cijele zemlje, što otvara nevjerojatne mogućnosti razvoja. Vrhunski znanstvenici i vrhunski umjetnici imaju zapravo mnogo toga zajedničkog, a često puta se njihovi putovi isprepliću. S takvim ljudima je uvijek privilegija i inspiracija raditi.

Istraživanja govore da glazba može pomoći u liječenju depresije, boli, olakšati stres... Poznat je tzv. Mozartov efekt koji je proučavao francuski liječnik Alfred Tomatis, a koji je pomogao onima koji imaju problema s govorom i sluhom. Na koji način glazba djeluje na mozak?

Najbolje proučena do sada je tzv. terapija glazbom koja može pomoći u razvoju govora kod pacijenta koji su pretrpjeli moždani udar, u uspostavljanju motorike, kod autizma, Parkinsonove bolesti i tako dalje... Negativan učinak glazbe se najčešće događa kod poremećaja rada unutarnjeg uha, problema s glasom, krivog korištenja instrumenta ili glazbe, odnosno kod bolesti kao što je distonija ili određene neuromuskularne bolesti.

Dakle, učinak glazbe može biti pozitivan i negativan?

Da. Veliki dio toga kako ona djeluje na mozak je zapravo nepoznat te je i to motiv za mnoga istraživanja koja pokrećemo. Ne zna se još točno gdje je u mozgu centar ili centri za glazbu. Zna se da ona ima velik utjecaj na razvoj mozga već u embrionalnom razvoju te kod male djece. Može smanjiti razinu anksioznosti i boli, ali i modulirati rad srca, te tlak i disanje. Vjeruje se i da glazba koju slušamo uživo ima veći učinak od snimljene.

Cleveland Clinic jedna je od najboljih svjetskih bolnica. Može li se reći da baš ta kvaliteta ustanove u kojoj radite omogućuje da se ode korak dalje i uvedu neke nove stvari u medicinu, neki širi, u biti holistički pristup? 

Kvaliteta ove ustanove je, između ostalog, i u tome da vrlo brzo prepozna stvari koje pridonose boljem liječenju bolesti i boljim rezultatima, ali da istovremeno ima hrabrosti donijeti odluke i napraviti, ako je potrebno, velike zaokrete i iskorake od uobičajenog da bi se to toga došlo.

Imaju li pacijenti već sada konkretne koristi od rada vašeg Instituta?

Bilo bi mi najdraže kad bi vam taj odgovor mogli dati sami pacijenti jer bi to imalo mnogo više odjeka. Svi nama dostupni podaci pokazuju izvanredne rezultate. Od prvih dana našeg rada odabrali smo nekoliko projekata kojima ćemo odmah moći pristupiti pacijentu u bolesničkoj sobi, kraj kreveta. To su rezultati koje odmah možete mjeriti. No, dio projekata koje radimo su toliko veliki da će nam trebati mjeseci analize kako  bismo pokazali na koji način pacijenti imaju korist. Kad se radi o umjetnosti, mnoge  stvari znamo intuitivno. No mi radimo u kliničkoj znanstvenoj instituciji koja vjeruje samo "čvrstim podacima" tako da je pred nama veliki zadatak naći način da te intuitivne stvari opišemo jezikom razumljivim znanosti. Bitno je naglasiti da naši programi uključuju i liječnike te zaposlenike bolnice. Zna se da zadovoljan liječnik ili zaposlenik najviše pridonosi pozitivnom iskustvu pacijenta.

Vjerojatno mora postojati i neka osobna sklonost umjetnosti da biste se bavili ovakvim poslom. Jeste li se sami bavili glazbom ili preferirate neku drugu umjetnost?

Svirala sam klasičnu gitaru. Kao i svaka Korčulanka, obožavam glazbu i pjesmu. No, što se tiče umjetnosti, crtanje, a odnedavno i slikanje, nešto je što je uvijek bila moja najlakša komunikacija sa svijetom. Vizualna umjetnost je meni najbliži medij za izražavanje ili glazba u kombinaciji s vizualnim za bolju percepciju.

Što vi volite slušati?

Prvo što mi je palo na pamet je bilo da vam kažem da volim slušati tišinu. Zvukove prirode. Slušam svašta, ovisno o dobu dana, raspoloženju, poticaju, koji put prevladava melodija, koji put ritam, koji put instrumentalno, koji put vokalno...

Možemo li u svakodnevnom životu primijeniti neka od otkrića o utjecaju umjetnosti na nas da bismo živjeli bolje i zdravije?

Sistematsko uvođenje edukacije koja obuhvaća glazbu i kulturu općenito od najranijeg uzrasta bilo bi predivno. Kao i odlazak na koncerte, u kazališta i na izložbe, umjesto u kafiće. Ljudi su umjetnici i više nego što to znaju ili misle.

Posao vam zasigurno oduzima mnogo vremena. Suprug vam je kirurg u istoj bolnici i također mnogo radi. Imate dvije malene kćeri. Kako usklađujete posao i obiteljski život?

Kao i svi drugi koji sa mnom žive i rade. Ovdje se od toga ne pravi veliki problem već je to normalan način funkcioniranja mladih zaposlenih obitelji. Sustav je napravljen tako da to podržava.

Tri ste mjeseca bili na porodiljskom, a dojili ste devet mjeseci. Kako ste to organizirali?

U SAD-u porodiljski traje osam tjedana. Kad sam rodila, uzela sam još četiri tjedna praznika, i to je bilo to. Iz perspektive odrastanja u Hrvatskoj, činilo mi se okrutno i kratko, no u praktičnom životu je bilo vrlo izvedivo. Dojila sam dugo zahvaljujući tome da sam i na poslu i doma imala pumpu za izdajanje. Iznosim detalje o dojenju jer na neki način želim pomoći ženama da se odluče dojiti i da im prenesem poruku da posao u tome ne bi trebala biti prepreka.

Tko čuva djevojčice dok radite?

O djeci se brinu dadilje, a nastojimo dovesti bake i didu što je češće moguće da provode vrijeme s nama. Volim raditi i kada sam se vratila, bila sam sretna što nastavljam svoj život i izvan kuće. A djeca osjete mamin mir i zadovoljstvo. Provoditi možda manje vremena, ali izuzetno kvalitetno ključ je za ravnotežu kod zaposlenih mama. Moja djeca su mi, naravno, uvijek na prvom mjestu i osluškujem što ona žele ili trebaju. Da sam osjetila ili da u bilo kojem trenutku osjetim da me trebaju više, prestala bih raditi ili bih radila manje.

Dolazite li u Hrvatsku ili su roditelji češće kod vas s obzirom da su u mirovini?

Roditelji dolaze onoliko često koliko je to potrebno ili moguće, a mi kao obitelj dolazimo barem jednom godišnje u Hrvatsku, obično na ljetovanje.

Jeste li postali prava Amerikanka? Nedostaje li vam u SAD nešto što ste imali u  domovini?

Nemam potrebe biti nešto što nisam, a Sjedinjene Države doista su fantastične u prihvaćanju ljudi takvih kakvi jesu. Svatko sa sobom donese dio svoje kulture i raznolikosti, a istovremeno svi asimiliramo neke ovoj kulturi specifične obrasce ponašanja koji nam omogućuju uspješnost. Živim između različitih kultura i svijetova, a protiv toga se ne treba ni pokušati boriti. Nastojim uzeti ono sto mislim da je najbolje s obje strane.

Između vaših kolega iz bolnice Cleveland Clinic i naših liječnika već postoji suradnja u nekoliko područja. Hoćete li i vi surađivati s kolegama ili možda s hrvatskim umjetnicima na nekom projektu?

Uvijek, u svako vrijeme i na svaki način otvorena sam za suradnju s hrvatskim kolegama. Bit će mi zadovoljstvo.
www.jutarnji.hr