www.biologija.com.hr
Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
Intervju: Vlado Prskalo, prof. fizike
Razgovarala: Željka Majić
Kada je Matija Antun Reljković davne 1762. godine izdao svoj didaktični spjev pučkoprosvjetni slavonski bestseler "Satir iliti divlji čovik", nije mogao ni zamisliti će njegov duh racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji zaživjeti nekih 250 godina kasnije. Doduše, vremena su se promijenila, kao i prilike, i neki savjeti koje je Reljković pružio više nisu primjenjivi. No neki od problema koji su tada mučili Slavonce, muče ih i danas. Škola u Slavonskom Brodu koja ponosno nosi ime Matije Antuna Reljkovića na vlastitom primjeru pokazuje kako se problemi mogu riješiti. Recept izlaska iz gospodarske krize krije se u najvećem dijelu možda u školama poput ove. O posebnostima te škole i o tome kako je sve krenulo razgovarali smo s prof. Vladom Prskalom, ravnateljem škole.
Škola Matije Antuna Reljkovića 2009. je proslavila 50. obljetnicu. Možete li nam ukratko predstaviti školu - kakva je to škola, kojim se načelima vodite u svom radu i što vas izdvaja od drugih?
Htjeli smo povezati znanost i obrazovanje te pružiti učenicima učenje u životnom okruženju, odnosno povezati učenje sa životnim situacijama. Stalno se pitamo možemo li mi učenicima dati ono što im je potrebno. Mi koji školujemo djecu za posao pitamo se primjerice da li će ti učenici koji su kod nas završili geodeziju sutra stvarno zarađivati svoj kruh, bez obzira kod kojeg poslodavca dođu. Pokušali smo ovdje raditi na drugačiji način, pobjeći od klasične, dosadne, nezanimljive škole. Pažnju više polažemo na praktičnu nastavu. Pokušavamo pratiti promjene u industriji i gospodarstvu i prilagođavati školu prema svim tim situacijama na tržištu, dakle trudimo se povezati školu s tržištem rada. Bitno nam je pratiti što naši učenici dobivaju nakon svake završene godine, tj. pratiti razinu znanja koju su stekli. Trudimo se učiniti puteve obrazovanja atraktivnima, što je ponekad teško napraviti u ovim našim prilikama.
Kada ste prije otprilike 20 godina izabrani za ravnatelja ove škole, situacija u kojoj ste se našli nije bila nimalo sjajna. Kako je i zašto došlo do promjene?
Bili smo jedna mala skromna škola na rubu grada i nismo imali elementarne uvjete za rad. Pokušali smo od takve škole napraviti školu koja će težiti načelima koja sam ranije spomenuo. Najprije smo napravili značajnu suradnju s našim partnerom u Nizozemskoj, oni su nam pokazali kako bi kvalitetne škole trebale biti posložene. Suočili smo se prvo s tim da moramo graditi novu zgradu pa smo je izgradili, zatim smo se suočili i s tim da škola nema nikakvu opremu pa smo i nju trebali nabaviti. Shvatili smo da u Hrvatskoj nema toliko novaca koliko nama treba, ali da ga zato ima u Europskoj uniji. Naučili smo pisati projekte da bismo dobili sredstva. Između ostalih, napisali smo projekt kojim smo htjeli opremiti školu. Opremili smo je s nekakvih 770 tisuća eura kvalitetne, profesionalne opreme i to je to po čemu smo mi potpuno drugačiji od svih škola. Primjerice, spektrometar koji mi imamo u Hrvatskoj ima još svega nekolicina ustanova. 
Možete li nam reći nešto više o projektima koje ste završili i onima koji su u tijeku?
Od većih projekata završili smo projekt izgradnje školske zgrade i opremanje - to je išlo putem projekta CARDS i sredstava lokalne samouprave. Sad je pokrenut projekt „Centar za biotehnološka istraživanja i razvoj“ koji ide preko IPA IIIC, a vrijednost mu je milijun i pol do dva milijuna eura. Odradili smo kompletnu dokumentaciju pa ćemo vidjeti što će biti na evaluaciji.
Od 4. do 6. listopada ove godine sudjelovali ste na stručnom skupu „Ravnatelji i kultura odgojno-obrazovne ustanove“ u Puli gdje ste naglasili važnost edukacije ravnatelja. Možete li nam otkriti kakvu ste edukaciju Vi prošli te jeste li se educirali u Hrvatskoj ili inozemstvu?
Da budem iskren, ja čak nisam ni htio biti ravnatelj škole. Kada sam se tu zatekao, nisam htio da mi to vrijeme samo proleti, nego sam želio pokušati nešto korisno i napraviti. Otišao sam najprije preko jednog ambasadora u Nizozemsku. I on je dolazio kod nas nekoliko puta te napravio inventuru rada naše škole. Kada je sve snimio i vidio, to je bila dosta poražavajuća slika u odnosu na Nizozemce jer su oni tada bili otprilike 30 godina ispred nas. Bilo mi je grozno čitati izvještaj koji je napisao. No to se moralo napraviti da bismo odredili put kojim ćemo ići. U to je, između ostalog, spadala i moja edukacija. I naše ministarstvo je prije imalo edukaciju za ravnatelje, no ona je u tom obliku ukinuta dolaskom ministrice Ljilje Vokić. U edukaciji mi puno pomaže suradnja s drugim školama. Ostvarili smo značajnu suradnju sa školama Austrije, Italije, Slovenije, Njemačke, Nizozemske.
Spomenuli ste da niste željeli biti ravnatelj. Kada ne biste bili ravnatelj, čime biste se bavili?
Predavao bih fiziku. Volim taj posao, volim učiti, zaljubljen sam u fiziku, u prirodne pojave. Nisam to slučajno odabrao, to mi je bila želja i zaista volim biti profesor fizike. No dogodilo se to da je zbor radnika škole izabrao mene da ih pokušam voditi. Bilo bi mi puno lakše biti samo profesor fizike. Škola je nekada bila manja te uz ravnatelja imala i pomoćnika ravnatelja. Danas je škola tri puta veća, a ima samo ravnatelja. Po strukturi ne možete zaposliti nikoga, takva je shema da nemate pomoćnike, imate samo suradnike od kojih svatko radi svoj posao. EU fondovi, proizvodnja i vođenje škole sa 106 zaposlenih nastavnika i oko tisuću učenika zna biti naporan i stresan posao, jer telefoni i mobitel stalno zvone. Biti profesor fizike je prekrasno: odradite to što volite i znate, tih 4-5 školskih sati u danu i idete doma. 
Unutrašnjost škole
Ako je posao stresan, a Vi više volite predavati fiziku, zašto se onda toliko trudite oko škole? Zašto Vam je stalo do toga?
Stalo mi je do moje škole iz jednog razloga: zato jer je ovo slavonska škola. Tu dolaze djeca iz slavonskih sela koja neće otići u Zagreb, nego će se nakon školovanja vratiti svojoj kući. Imamo veliku obavezu da djecu, koja će tu ostati i osnovati svoju porodicu, vrhunski naučimo. Nije nam cilj da se cijela Slavonija iseli u Zagreb, da tamo traže posao kao što ga traže moja djeca ili Vi (taj „Vi“ se odnosio na autoricu ovog intervjua, op.a.). Nama je cilj da ta djeca tu ostanu, ali ne samo da ostanu, već da tu mogu i živjeti od svog rada. Prije 10 godina sam pokrenuo inicijativu da ovdje otvorimo i stručni studij (koji je sada prerastao u Veleučilište), jer sam vidio da su djeca pametna i da bi neki htjeli i studirati, ali da za to nemaju novaca. Omogućili smo našim učenicima da nakon četiri godine srednje škole završe i dodiplomski studij.
Što biste izdvojili kao najveća postignuća Vaše škole i čime se najviše ponosite?
Bili smo domaćini šumarske olimpijade škola EU (osvojili smo prvo mjesto). Ponosni smo na nagradu za najljepši školski vrt i na sajam koji se održava svakog lipnja. Kroz njega prođe i do 20 tisuća ljudi i tu dolaze izlagači sa svojom najboljom stokom, proizvodima, a za to imamo čak i izložbene prostore. Ponosni smo i na školsku ergelu: konje je zahtjevno držati, a mi držimo do 20 grla bez poteškoća. Ima i niz drugih stvari, npr. mikropropagacija (proučavanje biljnog tkiva i kloniranje različitih sorti) ili školska proizvodnja iz koje sve uspijemo prodati i onda ta sredstava dalje ulažemo u dizanje standarda škole. Nismo pustili da nas netko sažalijeva, uzeli smo stvari i u svoje ruke i trudimo se sami sebi pomoći. 
Izlaganje stoke na Sajmu 2008. (foto: SS Matije Antuna Reljkovića) 
Izlaganje stoke na Sajmu 2008. (foto: SS Matije Antuna Reljkovića) 
Šumarsko natjecanje 2008. (foto: SS Matije Antuna Reljkovića)
Recite nam nešto više o školskoj ergeli lipicanaca. Zašto smatrate da su Vam konji potrebni i kako se oni uklapaju u edukaciju Vaših učenika?
Ne možete sve naučiti u učionici ako nemate životinju, tj. ako nemate realne uvjete. Krenuli smo s dva konja, u cilju da s njima rade naši učenici koji su veterinarskog ili stočarskog smjera. To je učenje u životnom okruženju koje sam ranije spominjao. Ti su konji izuzetno dobro primljeni i od strane djece i od strane nastavnika. Djeca vole te male životinje (ždrijebad) te ih čak unaprijed rezerviraju, kupuju i nose svojoj kući… Mi imamo kvalitetne konje - to je tzv. knjiga A, gdje naši pastusi idu na natjecanja i dobivaju po svojim vrijednostima i certifikat. Želimo naučiti slavonsku djecu kako konja odgojiti, timariti, dresirati i u konačnici ga prodati za 30 tisuća eura. To je ogroman biznis, kojim se bave i Mađari i Austrijanci. Mi na ovim prostorima sigurno nećemo praviti računala, ali ovaj dio koji je u Slavoniji tradicionalan, on se može obogatiti i iz njega se treba izvući korist. Želimo da djeca imaju tu budućnost, da ih educiramo u pravom smjeru i da im damo najnoviju tehnologiju i znanja, a ne nešto što je staro 30 godina.
Između ostalog, škola se bavi i hidroponskim uzgojem rajčica. Koje su prednosti takvog uzgoja povrća i kako Vaši učenici mogu primijeniti to znanje?
Hidroponski uzgoj predstavlja uzgoj biljaka bez tla na inertnim supstratima ili bez njih u hranjivoj otopini. Uzgoj biljaka bez tla omogućava veću, kvalitetniju i kontroliranu proizvodnju, smanjenu upotrebu pesticida, zaštitu okoliša i proizvodnju zdravog povrća. Mi smo opremili jednu učionicu gdje educiramo mlade ljude kako se može iskoristiti mali prostor. Nisu nam čak zanimljivi veliki poljoprivrednici koji imaju po 700 hektara zemlje. Hidroponskim uzgojem povrća se na 100, 200 ili 300 kvadrata može organizirati proizvodnja. Želimo pokazati učenicima koliko koštaju ulazni troškovi, kako se radi, što je izlaz i kako to mogu raditi kod svoje kuće i time pokrivati sve svoje režije.
Škola se može pohvaliti i vrtom u kojem se nalazi preko šest tisuća različitih vrsta cvjetova te arboretumom s rijetkim vrstama drveća. Možete li nam reći nešto više o tome?
Želja nam je dodatno podići taj arboretum. Želimo da uz tradicijske vrste kao što su npr. slavonski hrast, bukva i sl. imamo i određene vrste iz drugih krajeva svijeta koje bi ovdje mogle uspijevati. Tako pokušavamo nabaviti sadnice iz Libije, Libanona, Perua, Kanade. To je sastavni dio našeg projekta Vrtnog centra. Krenulo je tako da nam je naš partner iz Nizozemske posložio biljke koje bi tu mogle opstajati i mi sad polako popunjavamo taj prostor od oko jedan i pol hektar. Kako koju sadnicu uspijemo nabaviti, tako je i slažemo u arboretum. 
Hidroponski uzgoj rajčica (foto: SS Matije Antuna Reljkovića) 
Hidroponski uzgoj rajčica (foto: SS Matije Antuna Reljkovića)
Koji su najveći problemi s kojima ste se susreli u svom radu? Što biste poručili svima koji, poput Vas, pokušavaju podići standard svoje škole (ili organizacije)?
Mogu reći da nije bilo ozbiljnijih problema. U svemu što poduzimate morate biti transparentni i jasni. Škola mora imati tim ljudi jer je to timski rad, a ne posao jednog čovjeka. Stvari su išle dosta sporo, volio bih da je sve išlo brže jer je i jedna godina puno u životu. Posao vođenja škole sam učio sigurno punih šest do sedam godina. Kad sam tek postao ravnatelj, o tome nisam znao ništa, vjerojatno sam bio i smiješan drugim ljudima u školi. Tada sam bio samo nastavnik fizike, a to nije bilo dovoljno da vodite školu. Danas mi nije problem ništa, a kad sam tek postao ravnatelj, sve mi je bio problem. Međutim, možete sve ako hoćete. Kaže jedna pakistanska izreka: više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće. Stvarno sam se puno trudio da sve naučim, ali je to trajalo dosta dugo. Ako budem živ i zdrav, trebao bih raditi još 10 godina, prije nego odem u mirovinu. Cilj mi je od škole napraviti centar izvrsnosti koji će se voditi prema načelima koja sam na početku spomenuo.
Mnogo ste putovali i imali priliku vidjeti kako se vode škole u zemljama Europske unije. Možete li nam otkriti neka Vaša pozitivna iskustva - što ste, primjerice, vidjeli za svog nedavnog posjeta Finskoj?
Najviše mi se svidjela njihova skromnost i jednostavnost: malo priče, puno rada, a rezultati vrhunski. Želio sam saznati kako školu mogu učiniti još zanimljivijom. Pored svih obaveza koje ima, učenik bi se trebao „naći“ u školi, otvoriti se, biti kreativan i uživati u školi. Znam da je to teško napraviti, no uz određeni trud škole, profesora, ravnatelja i sustava to se može napraviti. To su Finci napravili i to je meni bilo prekrasno vidjeti, da ta djeca zaista uživaju u svojoj školi. Nismo samo mi ti koji odlaze gore učiti od njih, eksperti za nastavu dolaze čak iz Austrije i uče od Finaca.
Što bi, prema Vašem mišljenju, trebalo mijenjati u obrazovnoj praksi i što vidite kao najveći problem današnjeg školskog sustava u Hrvatskoj?
Hrvatska ima dosta dobru tradiciju u obrazovanju, nije to sad patetika ili lažna skromnost. Nama se nije problem u školi organizirati za tri ili šest mjeseci i reći hoćemo li biti proizvodnja ili usluge. No dugoročno, hrvatsko gospodarstvo bi nam trebalo reći hoćemo li biti jedno ili drugo. Finci su od svog sustava koji je bio dosta nekonkurentan napravili velik pomak i naglasili su uslugu. Ljudi trebaju i uslugu i proizvodnju. Kada bi se naše gospodarstvo i obrazovna politika dogovorili što trebaju, škole bi se vrlo brzo, uz određena ulaganja, mogle opremiti, a nastavnici educirati. Tako bismo vrlo brzo mogli imati konačni proizvod koji gospodarstvo treba. Imamo kvalitetne ljude i dobar prostor, dobar geografski položaj, klimu, resurse…jednostavno, nema ljepšeg prostora od Hrvatske. 
Školski vrt (foto: SS Matije Antuna Reljkovića) 
Školski vrt (foto: SS Matije Antuna Reljkovića)
Znamo da imate mnoge mnoge planove za budućnost škole. Možete li nam otkriti barem jedan?
Na našem školskom gospodarstvu planiramo napraviti Centar za biotehnologiju. Tu bismo, preko naše postojeće opreme u školi, ali i novoizgrađenih prostora, razvijali tu cijelu filozofiju oko „stanice biljke“- od procesa kloniranja, mikropropagacije i dalje. Krajnja korist je, ne samo kvaliteta škole i Veleučilišta, već i dobivanje najkvalitetnijeg sadnog materijala. Mi se tu značajno povezujemo s gospodarstvom.
Pored zahtjevne zadaće vođenja škole i mnoštva zadataka, stignete li se baviti ikakvim hobijem?
Bavim se konjogojstvom i volim jahanje. U mjestu Velika kod Požege imam voćnjak i rad na zemlji me praktički odmara od svih situacija i stresa na poslu. Svaki vikend sam tamo u svojoj obiteljskoj kući i u tom voćnjaku: kosim, prskam voće, berem ga. Volim i planinariti, otići subotom ujutro preko Dilja i Papuka. Volim i plivati, ljeti idem na more da bih se naplivao. Važan mi je hobi i karate, 12 godina sam se bavio njime, a i sad povremeno otiđem na trening. Fizička aktivnost mi je bitna u svim hobijima.
Imate li životni moto?
Imam ih puno, no na ulazu u školu smo postavili natpis non progredi est regredi (lat. tko ne napreduje, nazaduje). Morate stalno ići naprijed, ne smijete stati, bez obzira što se u vašem životu događalo. Imate prekrasnih dana, kada vam sve blista, tada morate ići naprijed. Imate i dana kada vam je loše, a niti tada ne smijete stati. Jednostavno, za svaki dan se morate boriti. To je moj životni moto koji sam uz podršku nastavničkog vijeća nagovorio i svoje djelatnike da ga prihvate.
____________
Za kraj razgovora prof. Prskalo mi je pokazao jednu vrlo korisnu demonstraciju. U njegovom uredu stajalo je nekoliko paunovih pera. On je uzeo jedno pero i pošao s njim balansirati. Dugačko pero je stavio okomito na jagodicu kažiprsta. Tanki vrh pera se činio kao da je zalijepljen za prst. Budući da se cijela pojava učinila poprilično nevjerojatnom s fizikalnog stajališta, pomislila sam da se radi o nekoj posebnoj vještini. Prof. Prskalo je to objasnio ovako: „ Kada biste ga pokušali držati na prstu, a da ne gledate u njegovo oko, ne biste u tome uspjeli. Morate cijelo vrijeme držati oko u fokusu i uspjet ćete njime balansirati. Često to pokazujem svojim nastavnicima.“ Ako imate u blizini paunovo pero, možete se i uvjeriti u istinitost ove demonstracije. Ako cijelo vrijeme držite njegovo lijepo šareno oko u svom fokusu, balansiranje neće biti nikakav problem. Čini se da i nemoguće stvari postaju sasvim jednostavne, uz uvjet da znate na što se morate fokusirati.
Dok se žurila na sat, na hodniku škole susrela sam i Ivu Bodrožić-Selak, diplomiranu kroatologinju, profesoricu kroatologije i povijesti. Upitala sam je kako je raditi u ovoj srednjoj školi, što misli o ravnatelju škole, kolegama i učenicima. 
„U školi radim od početka ove školske godine i predajem povijest. Osim uspješnosti u redovnom obavljanju svojih dužnosti, smatram da je najveća prednost prof. Prskala njegova ambicija da stvori školu koju učenici završavaju s praktičnim znanjem (kako u struci, tako i u općim predmetima). To pokušava i uspijeva intenzivnim usavršavanjem i prikupljanjem iskustava iz raznih europskih akademskih zajednica te suradnjom koju ostvaruje s njima. Budući da sam završila Klasičnu gimnaziju, u kojoj su bila samo dva razreda u generaciji, fascinirana sam uspjehom ravnatelja ove škole u kontroli i vođenju tolikih smjerova i odjeljenja. Osim njega, stup škole čini i uvijek dostupan, ugodan, uspješan kolektiv profesora. Sami učenici imaju dobre preduvjete za spajanje teorije i prakse, a na njima je da odluče koliko će to iskoristiti, koliko toga naučiti te kasnije primijeniti."
Preuzeto sa dopuštenjem Jelene Likić, urednice portala www.Biologija.com.hr:
bglavac
irida
