Intervju sa derventskim zupnikom

Dragi Filipe,

obavjestavam Te da sam jutros na svome blogu www.bedrudingusic.wordpress.com objavio i intervju sa vlc. Filipom Marsicem, zupnikom zupe "Sv. Juraj" iz Dervente. Pa, bujrum ako hoces pogledati.

Srdacno iz Bostona.

Bedro

Dragi moj Filipe,

drago mi je da Ti se dojmio taj intervju. Najprije, evo adrese Tvoga vrlog i odvaznog imenjaka, vlc. Filipa Marsica: zupnik@zupa-derventa.com

Koliko je katolika na području Vaše župe živjelo prije rata, a koliko ih ima danas?

MARŠIĆ: Prije rata na području općine Derventa živjelo je oko 22.500 Hrvata, dok je katolika bio veći broj, jer na ovom području živjelo je i drugih nacionalnosti osim Hrvata koji su katolici. Župa Svetog Jurja mučenika u Derventi od toga je brojala nešto malo manje od 9.000 katolika, a danas nažalost u Derventskoj župi živi oko 350 vjernika, dok na području Derventskog dekanata ne živi ni tisuću vjernika u 15 prijeratnih župa. Tu se ubrajaju i župe oko Bosanskog Broda. To su župe: 1. Derventa, 2. Plehan, 3. Foča, 4. Cer, 5. Mali Prnjavor - Sočanica, 6. Kulina, 7. Bukovica, 8. Bijelo Brdo, 9. Žeravac, 10. Kolibe, 11. Novo Selo, 12. Močila – Sijekovac, 13. Koraće, 14. Bosanski Brod, 15. Brusnica.

Koliko ih se, zapravo, vratilo nakon 1995. godine i kakav je današnji trend po tom pitanju?

MARŠIĆ: Jedan manji broj je ostao cijelo vrijeme, dok su se većina vratila nakon rata i to uglavnom starije osobe. U zadnje vrijeme povratak skoro da i ne postoji, jer nije dovoljno govoriti samo o povratku nego bi trebalo i nešto konkretno učiniti da bi povratak bio moguć.

Šta su općinske i entitetske vlasti konkretno učinile da bi stimulirale povratak, konkretno katolika u Derventu i njenu regiju?

MARŠIĆ:Općinske vlasti ne da nisu ništa učinile po pitanju povratka, nego ga na sve moguće načine onemogućavaju, jer više je nego očito da im uopće nije stalo do povratka Hrvata katolika, kao i Bošnjaka, jer ništa konkretno ne čine da bi povratak bio moguć, osim što po medijima pričaju jedno, a u stvarnosti čine drugo.

U kojoj je fazi obnova katoličke crkve u Derventi?

MARŠIĆ: Sama zgrada katoličke crkve bila je totalno srušena, kao i svi objekti koji su vezani uz nju. Bogu dragom hvala uz pomoć dobrih ljudi, najvećim dijelom naših župljana koji su raseljeni širom svijeta, priveli smo kraju obnovu totalno uništene crkve, župne kuće i samostana časnih sestara. Najveći donator uz vjernike bila je Vlada Republike Hrvatske, Vlada BiH, te i Vlada iz Banjaluke. Općina Derventa u obnovi nije sudjelovala niti s jednim fenigom, iako je ustavom BiH predviđen i budžet za vjerske zajednice, koji je u slučaju općine Derventa uvijek dobivala Pravoslavna crkva, nešto malo je dobila Islamska zajednica, a mi katolici nismo nikada dobili niti jednog feniga.

Prije nekih pola godine uputili ste otvoreno pismo opštinskom/općinskom načelniku Simiću.Šta je bio povod Vašeg javnog obraćanja prvom čovjeku grada Dervente i šta ste mu, između ostalog, rekli u tom pismu?

MARŠIĆ: U zadnjih šest godina koliko sam u Derventi prvom čovjeku općine uputio sam više dopisa, zašto imam i dokaze, jer je svaki zaprimljen na protokolu, nažalost niti na jedan nisam dobio ni odgovor, a kamo li da bi se nešto konkretno pomoglo. U tim dopisima tražio sam da nas općina predvidi u budžet kad je u pitanju obnova crkve, organizacija međunarodne smotre folklora. Nikada nisam dobio niti odgovor, a o parama nema niti spomena. Općina je odmah iza rata dopustila jednom lokalnom moćniku, koji je naravno s vlastima u sprezi da napravi kafanu koja je cijelom svojom dužinom se naslonila na katoličku crkvu, te je zatvorila jedan od ulaza u crkveni prostor. Do danas je doneseno 10-ak rješenja o rušenju te kafane, ali općina nikada nije sprovela niti jedno rješenje. Tražio sam od općine da nam se vrati zgrada samostana časnih sestara, koja je bila i prva učiteljska škola u BiH, te je za vrijeme komunizma oduzeta, te crkvena zemlja u centru grada. Do danas od toga ništa, dok je pravoslavnoj crkvi vraćeno sve što joj je u vrijeme Jugoslavije oduzeto, te je čak dobila i ono što nikad nije bilo njezino. Mi ne tražimo za sebe extra prava, nego samo da imamo jednaka prava kao i drugi u ovom gradu, jer naši korijeni su duboko zasađeni u ovoj pitomoj posavskoj zemlji i želimo da nas se tako tretira, a ne da se prema nama ponaša kao da ne postojimo. U oćpini Derventa prije rata većinski narod su bili Hrvati, međutim srpska politika je još prije rata nastojala to razbiti, dodjeljujući neka hrvatska sela općini Doboj, a neka srpska iz općine Prnjavor, općini Derventa.

Na nekim srpskim portalima Vam se spočitava što-šta, između ostalog i pjevanje neke pjesme u Beču. Komentar?

MARŠIĆ:Točno je da sam 13. veljače 2011. boravio u Beču, te da sam svojim prognanim župljanima i drugim vjernicima ovoga kraja govorio o životu naše župne zajednice, kao i o problemima na koje nailazimo ovdje u Derventi.

Nije točno da sam u Beču govorio nešto što ne govorim i ovdje u Derventi. Svi, koji me iole poznaju, vrlo dobro znaju da nemam dlake na jeziku i da nerijetko govorim na način da vrlo jasno i bez imalo uvijanja kažem što mislim. Svjestan sam da to nije uvijek diplomatski, ali moj nastup je takav prema svima: bilo da je riječ o kolegama svećenicima, uzoritom kardinalu, pravoslavnima, muslimanima, Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, vjernicima, onima koji ne vjeruju ili bilo kome.U mojim nastupima, riječima ili gestama uistinu nema mržnje niti bilo kome želim zlo. Volio bih kad bi i načelnik, a i drugi bili ovako iskreni kao ja, a ne jedno govore u lice, a drugo rade iza leđa.

Kao katolički svećenik, a i kao čovjek ne bih želio biti uzrok bilo kakvog ružnog osjećaja koji nije primjeren bilo kojem čovjeku, a pogotovo ne kršćaninu.U svom istupu koji je snimljen i na «youtubeu» pjevao sam poznatu pjesmu: “Bosna kćerka, a Hrvatska mati; dođi mati, vidi kako kćerka pati. Oj, Dervento naša mila, oduvijek si naša bila. Bit ćeš opet jednog dana; poruka je naših Dervenćana….”

Nije to nikakvo zazivanje prošlosti u bilo kom lošem smislu nego želja da nam iz Hrvatske pomognu ublažiti patnje s kojima se susreću ne samo moji malobrojni župljani nego i župljani cijelog ovog kraja i entiteta. Većina ljudi iz vlasti, ali i iz ovdašnjih medija, uporno zatvaraju oči pred tim patnjama, da bi sada odjednom digli svoj glas zbog navodne ugroženosti od jednog katoličkog svećenika s malobrojnim, uglavnom starijim župljanima. Tko ozbiljan može povjerovati u takvu ugroženost? Meni je jako stalo do povratka katolika koji su isključivo Hrvati i gajim nadu da će Derventa opet jednom biti i hrvatska, i srpska, i bošnjačka, a ne samo srpska kakva je danas i svih onih koji su živjeli u ovom gradu, podjednako. Volio bih kad bi novinari koji su me napali napisali, koliko je Hrvata bilo prije rata u općini Derventa, a koliko ih je danas i što su vlasti učinile da se tim Hrvatima omogući povratak. Mnogi su prenijeli moju izjavu odnosno odgovor onima koji se protive da zvone zvona na katoličkoj crkvi, koja se nisu čula u ovom gradu petnaest godina. Tamo sam rekao točno ono što i njima u oči kažem: da su došli iz šume, te da su naviknuli slušati vukove i medvjede, a ne crkvena zvona koja zvone u civiliziranim mjestima kakvo je i grad Derventa. Dakle, sasvim je jasno da se to odnosi samo na one Srbe kojima zvono smeta i koji su pisali peticiju protiv zvonjenja zvona na katoličkoj crkvi. Smatram da ima i poštenih Srba - pravoslavaca kojima zvono ne smeta, te je zlonamjerno tu moju izjavu pripisivati na Srbe općenito.

Također je točno da sam poticao vjernike da mi pišu na adresu Trg Svetog Jure. Zar je za gradonačelnika i za cjelokupnu općinsku vlast normalno da niti jedna jedina ulica u Derventi, u kojoj je živio tako velik broj Hrvata, ne nosi hrvatsko ime? Zar je u redu da trg ispred pravoslavne crkve, koja je jučer tamo nikla nosi naziv «Trg pravoslavlja», a da trg ispred katoličke crkve koja je na ovom mjestu stoljećima ne nosi naziv ovog sveca kojeg štuju i pravoslavni vjernici pod imenom Sveti Đorđe? Ili ako im to smeta neka nosi naziv «Katolički trg».

Javno ste pozvali izbjegle/prognane katolike sa područja Vaše župe da “ne prodaju u bescjenje svoju imovinu”. Hoćete li malo detaljnije obrazložiti suštinu te snažne svećeničke, ljudske i prirodne poruke?

MARŠIĆ:Već više godina pozivam svoje vjernike da ne prodaju ono što su naslijedili, jer ono što smo naslijedili dužni smo sačuvati generacijama koje dolaze iza nas. Smatram teškim grijehom da ono zašto su naši stari godinama žuljevitim rukama i krvavim znojem stjecali mi sada prodajemo. Osobno mislim da onaj tko ne zna cijeniti trud i rad svojih roditelja i praroditelja nije zaslužio nikakvo poštovanje. Vremena su teška. Bilo je i težih vremena. Neki moji vjernici kažu, «velečasni pa nije naša država», ja im na to odgovorim je li Jugoslavija bila naša država? Naša je zemlja, a države su prolazne, čuvajmo zemlju, to je naša djedovina, mi druge nemamo i Bogu dragom hvala mnogi su odustali od prodaje. Zar je grijeh poticati vjernike da tuđe poštuju, ali i da svoje cijene. Čak sam ove godine za Jurjevo na kraju svete Mise, potaknut sustavnim napadima koje vlast i njima bliski uporno izmišljaju, zapjevao: «Običaje čuvam i Bogu se molim, sve ja tuđe poštujem ali svoje volim», što je od vjernika dočekano gromoglasnim pljeskom, jer onaj tko ne zna voljeti svoje, ne može ni tuđe poštovati.

Imate li suradnju- kontakte sa druge dvije vjerske zajednice u Derventi i u čemu se, eventualno, manifestira?

MARŠIĆ: Od prvog dana je bilo suradnje s islamskog zajednicom, te svake godine jedni drugima čestitamo blagdane. Za Božić, Uskrs i druge svetkovine i sam imam dođe u katoličku crkvu i svima zaželi sve najbolje, te isto i ja činim za Bajram i druge islamske praznike.

S pravoslavnom crkvom sam pokušavao napraviti kontakt, te sam prije par godina izrazio i želju da za Božić dođem u pravoslavnu crkvu i svima čestitam Božić, jer netko mora početi prvi graditi mostove mira, te sam tom prilikom dobio odgovor od lokalnog svećenika da je bolje da ne dolazim i da još nije vrijeme za to. I po Božju i po ljudsku mislim da sam izvršio što sam trebao, a sad je na njima red. Prošle su godine imali otvorenje pravoslavne crkve, niti ja niti imam nismo pozvani na taj događaj. Mi smo ove godine imali posvetu naše župne crkve, na koju sam pozvao i općinske i crkvene vlasti i nažalost nitko se nije odazvao, čak što više dva pravoslavna svećenika su vratila pozivnice, a poštar je napisao kako stranka odbija prijem pošiljke uredno u arhivu čuvam te pozivnice). Više je nego očito da neki iz pravoslavne Crkve misle kako je ovo njihova država, pa oni imaju privilegiju, te što tu rade sad neki katolici ili muslimani, kad je ovo njihovo?

Ipak, da li ste poslije onog otvorenog pisma načelniku Simiću imali s njim izravni kontakt i kakav je sada njegov odnos prema Vama i problemima Vaše župe?

MARŠIĆ: Izravni kontakt nisam imao, jer on uporno izbjegava bilo kakav kontakt sa mnom, jer se očito ne želi suočiti s istinom i činjenicama, osim što po medijima on sam i njemu bliski lažima i klevetama pod svaku cijenu žele otjerati me iz Dervente, misleći da će time riješiti sve svoje probleme, a nisu svjesni da ih time samo guraju pod tepih, te će morati jednog dana, ukoliko žele dobro ovoj općini pa i svom narodu s njima se suočiti. Jer sam Isus nam je rekao: «Istina će vas osloboditi», a lažlju i klevetama postajemo robovi zla, koje će sigurno doživjeti svoj kraj, jer zlo nikad nema zadnju riječ.

Tijekom svog župničkog života i djelovanja doživio sam brojne neugodnosti, ružne riječi, prijetnje kao i nemali broj mojih župljana. Kao svećenik svima opraštam. Nemam snagu i silu, niti je želim imati. Imam sveti red i molitvu, te se molim i brinem za malobrojno stado. Ne mrzim nikoga pa niti srpski narod. Naprotiv, poštujem i cijenim svakog čovjeka i želim da bude dobar i svet, kako i prilčii svakom čovjeku, a posebno kršćaninu. Zauzimat ću se za malobrojne vjernike koji ovdje žive i nastojati da se vrate oni koji to žele i za to imaju hrabrosti. Od vlasti ću tražiti jednaka prava za moje Hrvate katolike, kao što ih imaju i drugi u ovoj državi. Nikad se neću umoriti činiti dobro i pozivati sve na istinu i pravdu. Svi moramo biti svjesni da bez toga nema mira. Što to prije shvatimo svima će nam u ovoj našoj dragoj domovini Bosni i Hercegovini biti lakše i život će nam biti udobniji.

Derventa 11. studeni 2011. Filip Maršić, župnik

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (297)