INTERVIEW: KAZUO OTA -

„Rado ističete da jedno marksističko poimanje historije, zasnovano na historijskom materijalizmu, omogućuje znanstveno i sistemtizirano shvaćanje događaja u suvremenom svijetu. Tvrdite kako su proizvodni odnosi, usklađeni s razvojem proizvodnih mogućnosti injihov izraz u sferi društvenih odnosa što iz njih proizlaze, model koji se sve više priznaje i koji predstavlja polaznu točku znanstvene analize društva. Zapravo su to, tako bih rekao, polazne pretpostavke znanstvene analize koju pruža marksizam.

KAZUO OTA: Sasvim ste u pravu. Držim da marksizam osigurava osnovna polazišta za razumijevanje modernog vremena. On ukazuje na probleme ekspanzivne reprodukcije dobara u kapitalističkom modelu robne proizvodnje. A ova opet središnji odnos zasniva na pretvaranju rada u robu. Slijedeći logiku kojoj nas je Marx učio, mislim, da možemo, da smo dužni analizirati suvremenu stvarnost uz nastojanje da pokažemo put k rješavanju aktualnih problema. Vidite, marksizam je bitno razorio strukturu eksploatacije samim činom podruštvljavanja sredstava za proizvodnju. On uspostavlja jedno pravedno društvo zasnovano na međusobnoj zavisnosti ljudi. I danas, eto sto godina poslije smrti Marxa, stvorene su socijalističke države u kojima je provedeno to podruštvljavanje ili nacionalizacija sredstava za proizvodnju i u kojima više nema dominacije kapitalista.

- „Oprostite, što se kvalitativno novog događa na tlu onog što Vi nazivate „socijalistička ekonomska sfera“.

KAZUO OTA: Socijalističke su države razorile strukturu kontrole poduzeća, zasnovanu na privatnom vlasništvu kapitala unutar države. One su onemogućile eksploataciju utemeljenu na vlasništvu kapitala. Otklonjene su patnje masa zbog gladi i siromaštva, uspostavljen je sistem socijalne zaštite, obrazovanja, brige za stare ljude. To je narodu pružilo sigurnost, naravno. Uz to, ove socijalističke zemlje pružile su podršku drugim narodima, koji se bore za oslobođenje od kolonijalne ili imperijalističke dominacije. Tako su one pridonijele emancipaciji ljudi, a uveliko i promijenile strukturu svjetske dominacije imperijalističkih sila. Isto tako, one su odigrale značajnu ulogu u ograničavanju imperijalističke vladavine ostvarene upotrebom vojne sile. Ali, ostvarivanje socijalističke misli ima neke negativne pojave, koje treba proučiti. Kao prvo, to je vladavina birokrata i tehnokrata, neefikasnost i nefleksibilnost sistema, težnja da se zahtijeva uniformnost u vrijednostima. Iz toga proizlazi ograničenje sloboda, monopolizacija demokracije i nasilno nametanje volje od strane rukovodstava, čiji je vodeći položaj osiguran sistemom nedemokratske upotrebe vojne sile. To je rezultat monolitne vojne kontrole. Pored toga, javljaju se i problemi u zaostajanju tehnološkog razvoja, kojem je uzrok u teškoćama reformi. To su problemi, koji ne mogu biti riješeni isključivo podruštvljavanjem kapitala ili planiranom proizvodnjom. Te probleme, koji sadašnje stanje u socijalističkim državama dovode u pitanje, nužno je proučavati. Pa ipak, postojanje socijalističkih država uveliko je pomoglo raznim pokretima za oslobođenje naroda od kolonijalne i imperijalističke dominacije, a nakon dobivanja nezavisnosti mogu se uočiti neke pojave koje ne pridonose uvijek oslobađanju ljudi. Zašto je to tako? Zar odgovor ne leži u modelu proizvodnje, koji predstavlja osnovu što određuje oblik nadgradnje našeg vremena? Po mom mišljenju, novi oblik proizvodnje koji se u suvremenom svijetu širi, a koji možemo nazvati visokonaučnotehnološkim industrijskim modelom robne proizvodnje, je model koji razvijenu naučnu tehnologu stavlja u službu industrijske robne proizvodnje. To je model u kojem je robna proizvodnja nametnuta od strane grupa poduzeća koje isključivo posjeduju ili monopoliziraju naučnu tehnologiju i ostvaruju kontrolu nad svjetskim tržištem. Pri postojanju takvog modela uopće se ne psotavlja pitanje je li sistem kapitalistički ili socijalistički. Zemlje u kojima kapitalom upravlja država ili društvo također osiguravaju kapital i tržište za poduzeća što posjeduju razvijenu naučnu tehnologiju. One tako mijenjaju sam karakter društva, osposobljavajući ga za uspješno korištenje naučne i tehnološke industrijske robne proizvodnje. Danas je u jednom broju zemalja, počev od Kine, usvojena politika modernizacije koja zapravo znači stvaranje takvog društva koje je prilagođeno naučno i tehnološki industrijskoj robnoj proizvodnji. Dakle, put razvoja koji slijede takozvane zemlje u razvoju, označava orijentaciju koja im omogućuje da prihvate model naučne i tehnološke industrijske proizvodnje. Ove nacije su postale nezavisne ali prihvaćaju naučnu i tehnološku industrijsku robnu proizvodnju, one su morale osigurati tržište za multinacionalna ili svjetska poduzeća koja monopoliziraju razvijene naučne tehnologije. Narod je organiziran u strukturu proizvodnje ili prodaje, a to prouzročava golemu klasnu dezintegraciju u okviru država.

- „Što taj model naučne i tehnološke industrijske proizvodnje zapravo zahtijeva?“

KAZUO OTA: Ovaj model, koji se širi, zahtijeva pored brze masovne proizvodnje, i uniformnost svjetskog tržišta. Cijeli svijet počinje funkcionirati kao jedinstveno tržište. Stoga su nacionalne, narodne ekonomije, koje su funkcionirale u okviru modernih narodnih država integrirane u svjetsko jedinstveno tržište. Pa čak i odvojene nacionalne monete, koje su služile kao ekonomski pokazatelj, postupno su nestale i stupale u odnose koji zahtijevaju svjetsku monetu. Tako se u svakodnevnom životu ljudi, barijere između nacija danas polako otklanjaju. Uz poboljšanje i produbljivanje odnosa nezavisnosti, poboljšavaju se odnosi međusobne razmjene.

- „Ali, činjenica je da ove proizvodne sposobnosti koje danas posjedujemo na jedan takav progresivan način, ujedinjujući svjetsko tržište zasnovano na modelu naučne i tehnološke industrijske proizvodnje, stvaraju s jedne strane one koji su bogati i imaju mjesto u tom modelu i s druge, one koji su isključeni iz njega i time zapadaju u bijedu, siromaštvo i glad?!“

KAZUO OTA: Istina, ovo što kažete izbija na površinu u obliku problema Sjever - Jug, ali u stvarnosti taj problem se javlja u različitim oblicima u zemljama Sjevera i Juga. U zemljama Sjevera problem se javlja u obliku povećane nezaposlenosti, inflacije, skupoće, neprimjerenog blagostanja, prostitucije, narkomanije, mentalnih poremećaja, zagađenja, razaranja životne sredine itd. U osnovi, taj isti problem u zemljama Juga proizvodi glad i siromaštvo. No, ovi problemi se ne mogu rješavati jednostavno nacionalizacijom kapitala ili ekonomskim planiranjem. Nužno je razoriti privatnu monopolizaciju tehnologije, informacija i naučnog saznanja i provesti podruštvljavanje svega toga, odnosno omogućiti da svi ovi resursi koji su plod ljudskog napora, budu na raspolaganju svim stanovnicima svijeta. Danas zemlje u razvoju u tom procesu ostvarivanja društva naučne proizvodnje trpe zbog struktura koje kontroliraju tehnologiju i kapital. One su također primorane nepotrebno rasipati sredstva za goleme vojne izdatke. U suvremenim društvenim odnosima, sudeći prema orijentaciji koju je slijedio poslijeratni Japan, moguće je da ove zemlje djeluju kao članice svjetske zajednice, ne pribjegavajući naoružavanju, osiguravanju tržišta političkim prinudom, već izgradnjom društvenog sistema blagostanja i koegzistencije. Japan se, međutim, od 1949. godine opredijelio za ponovno naoružavanje uz pogubne posljedice održavanja vojnih snaga. Vojne snage koje stvaraju pojedine države ne garantiraju slobodu i sigurnost društva. Prije se može reći da težnja za pojačanim naoružavanjem primorava državu da prihvati strukturu razvijenih kapitalističkih zemalja koje opet nastoje izvlačiti profit i slijediti kurs „ekonomije naoružanja i kada nema rata“. Pošto danas međunarodni sporovi ne mogu biti riješeni upotrebom vojne sile, nije nerealno ako bih se ja sada založio za stvaranje države s centralnom vlašću koja ne raspolaže vojnom silom. Uspostavljanjem nenaoružane, nesvrstane i samoupravne države mogao bi se stvoriti društveni sistem koji bi garantirao koegzistenciju svih ljudi.

- „Razmatrajući stavove u pogledu ograničenog dometa odgovora zapadne, posbno evropske, ljevice na ekonomske i političke probleme koje izaziva kriza u trećem svijetu, Mario Telo je, na primjer, ustvrdio kako je doista uočljivo veliko zaostajanje koje se jednim dijelom može smatrati uzrokom krize internacionalizma. Isti je autor sklon primijetiti da je čak kriza analize, koja bi ukazala na prirodu odnosa razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, nešto što bitno ometa davanje odgovora na izazove našeg vremena?“

KAZUO OTA: Imam utisak da sada govorimo o krizi kapitalističkog svijeta ili krizi trećeg svijeta, mada se kao problem nameću glad, nezaposlenost i ljudi izvan sistema društva. A s tim se pojavama suočavamo u zemljama u razvoju. No, te probleme, iste probleme, otkrivamo i u razvijenim zemljama, mada je njihov pojavni oblik drukčiji. Kada se pitamo kako riješiti te probleme, obično pokušavamo rješenje naći u kontroli nad kapitalom ili uvođenjem planske privrede – međutim, ovi problemi svjetskih su razmjera, te ih nije lako riješiti nacionalizacijom ili nacionalnim privrednim planiranjem. Susrećemo se i s teškoćama u nastojanju da ostvarimo svjetsku solidarnost radničke klase. Te teškoće su rezultat brzih promjena u samom biću radničke klase. Kada, na primjer, Marx govori o radničkoj klasi, tada na umu ima radnike koji koriste svoju snagu ili stečene vještine. Međutim, današnji radnik je vrlo obrazovan, on koristi svoje znanje, tehnologiju, nauku i druge discipline. Dakle, pred nama je drugo društveno biće. To biće uživa u svom životu i plaši ga jedino mogućnost da izgubi svoje mjesto u proizvodnom sistemu. Kada razmatramo problem solidarnosti, moramo biti svjesni činjenice da socijalističke zemlje ne razmišljaju o tome kako pokazati solidarnost s ljudima koji se nađu u teškom položaju. Možda socijalističke zemlje, kao države radnika, pomažu ljudima posredstvom svojih vlada? Međutim, čim vlada stupi na scenu, ona koristi svoju političku vlast u međunarodnim odnosima. Sami radnici nisu u stanju supostaviti neposredne kontakte s ostalim radnicima, da sami organiziraju akciju solidarnosti. Kriza uzima sve veće razmjere. Zato smatram da u uvjetima sve bržeg mijenjanja karaktera radničke klase, moramo odgovoriti na slijedeće pitanje: na kojem nivou možemo ostvarivati solidarnost radničke klase i stvarati svjetski radnički pokret. To je vrlo značajno pitanje na koje bi trebali sami marksisti dati odgovore.

- „Kaže se da je ovo doba znanstvenih tehnika i svemirske tehnologije „Treći val“ (Toffler) kulture koji zahtijeva cjelokupno ljudsko društvo. Znanstvene tehnike se brzo mijenjaju i utječu na sve dijelove svijeta. Svemirska tehnologija, posebno vojna svemirska znanost razvija se izuzetno brzo, a nuklearno oružje će biti korišteno u ratu, bez obzira na to, što se time dovodi u opasnost opstanak Zemlje. Živimo u svijetu ograničenih resursa, a čovjekova okolina se brzo uništava....

KAZUO OTA: Obično se govori da je dvadeseto stoljeće doba socijalizma, doba oslobađanja naroda. Ali, danas su problem istočne i zapadne zemlje, koje dominiraju ostalim narodima. To je temeljni problem našeg vremena. Dalje, socijalsitička misao i socijalistički pokret rade na poboljšavanju uvjeta života radnih ljudi i na oslobađanju. Dalje, u nacijama koje su ostvarile nezavisnost, uvjeti života ljudi nisu baš zadovoljavajući. Oni pate od gladi, lišeni su osnovnih materijalnih dobara, neophodnih za svakodnevni život. Istovremeno, među pripadnicima onih naroda koji su pod pritiskom vojne kontrole kao i u razvijenim industrijskim nacijama, uočavamo probleme kao što su nedostatak sirovina i nezaposlenost. U praksi ti problemi nisu pravedno riješeni i iz dana u dan postaju sve akutniji. Mnogi radnici u razvijenim zemljama osjećaju se kao pripadnici srednjih klasa. Mali broj je zainteresiran za radnički sindikalni pokret ili za socijalizam. Na taj način i samo društvo dobiva kontrolirani karakter, ali mnogi ljudi za to nisu zainteresirani. Omladina koja u dvadesetprvom stoljeću treba preuzeti vladavinu, osjeća malu odgovornost u pogledu narednih stoljeća. Zaboravila je na svoju vezu sa susjedima i pokušava pronaći društvo u kojem svi ljudi mogu zajedno živjeti. Omladina pokušava pobjeći od društva i organizacije. Ona stvara male grupe i uživa u svakodnevnom životu svojih porodica. Omladina se zanima za sportove, muziku i druge hobije. Ona nije zainteresirana za probleme gladi, siromaštva ili nedostatka sirovina, niti za nejednakost ili kontrolirano društvo. Otuda ne obraća pažnju kad društvo počinje vršiti pritisak na slabe. Te probleme ne smatra svojim ili je odveć pesimistički, odnosno rezignirano nastrojena prema njima. Otuda, kad mediji preuzmu takve probleme omladina smatra da su oni prolazni i nije spremna svoj život posvetiti njihovom razrješavanju. Ljudi smatraju da se suočavaju s problemima nuklearnog rata i vojnog korištenja svemira, ali za njih su ti problemi odveć krupni da bi bili riješeni. Suviše su udaljeni od njih. Oni smatraju da se ovim problemima trebaju baviti političari, pa im njihovo rješavanje i prepuštaju. Međutim, postoje proturječnosti izemđu gladi i velike nestašice materijalnih dobara na jednoj strani i rasipničkog trošenja dobara i ljudi na drugoj strani. Te proturječnosti iz dana u dan postaju sve dublje. Socijalistička misao i socijalistički pokret imaju određeni ideal – novo društvo za čovječanstvo – ali taj se ideal pretvorio u sistem nacija, poput onog u SSSR-u. Ideal socijalizma više ne predstavlja ostvarenje snova ljudi, koji žive u tim razvijenim industrijaliziranim nacijama. Čak i u nerazvijenim nacijama ili nacijama trećeg svijeta, socijalizam ima sve slabiji utjecaj na ljude. U suvremenom društvu valja uništiti kapitalistički privredni sistem ili kontrolni sistem imperijalizma. Međutim, nema jasnog, idealnog tipa društva koje bi ljudi nastojali izgraditi za budućnost. Zato su ljudi i zbunjeni. U socijalističkim zemljama, koje su nacionalizirale sredstva za proizvodnju, radnici pokazuju malo inicijative. Oni uživaju u svom životu, ali očekuju novu vrstu društva koje bi dalo onu slobodu koja čini tzv. „slobodno socijalističko društvo“. Takvo društvo žele ljudi iz razvijenih industrijskih nacija. Proizvodnja visokokvalitetnih industrijskih dobara pomoću visokorazvijenih tehnologija postaje sada glavni model u suvremenom društvu – društveni odnosi koji se izvode iz tog novog proizvodnog modela, šire se u sve krajeve svijeta. Tako se i tržište, koje su ranije suvremene nacije ograničavale na svoj teritorij, pretvara u svjetsko tržište. Pa i svakodnevni život postaje sličan bez obzira na to je li ljudi žive na istoku ili zapadu, na sjeveru ili jugu. Otuda smatram da stupamo u novu vrstu društva koje treba okarakterizirati kao visokorazvijeni, industrijski, tehnološki proizvodni sistem.

- „Kako Vi danas ocjenjujete stanje u marksističkom pokretu?“

KAZUO OTA: Pošto živim u Japanu, imam utisak da u ovom trenutku utjecaj marksističke teorije doživljava svoj najslabiji period, posebno kada je riječ o mladim studentima. Pitam se zašto se ta tendencija ispoljava baš u ovom periodu? Po mojem mišljenju, uzrok je u tome što u većini tzv. socijalističkih zemalja ne postoji sloboda govora i izražavanja različitih mišljenja trudbenika. Na žalost, ne može se čuti neposredna riječ trudbenika. Čuje se jedino glas njihovih nacionalnih organa, te mladi ne mogu ništa saznati o novom razvijenom društvu. Kakvi su danas izgledi da se na temelju Marxove teorije organizira pokret mladih? Smatram da smo danas suočeni s krupnim problemom, s militarizmom. Razumije se, marksisti govore o razoružanju, ali uvijek kritizirajući jedni druge. Ne zalažemo se dovoljno za razoružanje. Zapravo, trebali bismo raspravljati, ali stvarno raspravljati i o ovim problemima.

Prevela: Alica Rex