Kad se novinar sprema na intervju s egzorcistom, morao bi, valjda, imati nekakav grč u trbuhu, bar malu glavobolju ili vrtoglavicu. Ma, makar mizernu mučninu, dovraga! No, ništa od toga.
S fra Zvjezdanom Linićem, egzorcistom i voditeljem Tabora -Kuće susreta u Samoboru odradili smo i ovaj intervju, kao i desetke prije toga, u ležerno-duhovnom stilu kakav samo on zna priuštiti sugovorniku. Bez obzira na to je li novinar na zadatku, polaznik nekog od njegovih seminara ili možda nevoljnik pod opsjednućem.
• Splašnjava li egzorcizam kao top-tema?
- Ne, jer su pristupi ekstremni. S jedne se strane još o tome voli govoriti senzacionalistički.
• Zašto?
Čvrsto vjerujem da postoji Zlo, đavo kao duhovna sila, da su vidljivi i nevidljivi svijet povezani jer nije sva stvarnost ono što vidim. Vjera prvih kršćana upozorava na vjerovanje u vidljivi i nevidljivi svijet koji nije ništa manje stvaran ako ga ja ne vidim.
- Zato što je misteriozno. Za neke je ljude to možda glupo, srednjovjekovno i do kraja zatucano, a s druge strane nečega ima. Ljudi ’njuše’ da ima đavla, da postoji neko zlo u duhovnim prostorima. Čim se negdje govori o tome, meni kao svećeniku to namakne posao.
Čim se negdje nešto izjavi i poveže s mojim imenom, dobivam pozive često bolesnih ljudi kojima ne izbjegavam pomoći ako ikako mogu, premda je riječ više o duševnim, a ne duhovnim problemima.
No ljudima jasno treba reći o čemu je riječ. Čvrsto vjerujem da postoji Zlo, đavo kao duhovna sila, da su vidljivi i nevidljivi svijet povezani jer nije sva stvarnost ono što vidim. Vjera prvih kršćana upozorava na vjerovanje u vidljivi i nevidljivi svijet koji nije ništa manje stvaran ako ga ja ne vidim. I čvrsto vjerujem da u tome nevidljivom svijetu, nošen Biblijom i riječju Božjom, to mogu definirati.
Primjerice, kao što se definiraju anđeli kao osobna i slobodna bića. Ali pazite, vjeru u taj nevidljivi svijet mnogo nam je pokvarila mašta pa govorimo o paklu kao plamenu, vatri i žaru, što kvari teološku viziju pakla jer bit pakla je biti odvojen od Boga koji je izvor svakog života i sreće. Tako smo maštom pokvarili i slike đavla i anđela. Đavla ne možete vidjeti, možete imati neku prikazu i misliti da ste nešto vidjeli.
• Tvrde li ljudi da su ga vidjeli?
- Ma, ja čovjeku vjerujem da je nešto vidio, ali samo onako kao što čovjek može vidjeti. No, sigurno nije vidio ono što je isključivo u dosegu nevidljivog svijeta! Mi jesmo u povezanosti s nevidljivim svijetom, ali volim izbjeći ono što nam servira mašta. Tako dobre anđele zamišljamo na slikama umjetnika s krilima, kao dobre ljude..., ali to nije to i tako samo možemo sve pokvariti. Tako je i sa zlim duhovima. Zaboravlja se da su oni uvijek stvorenja i krajnje je pogrešno uspoređivati đavla s Bogom kao princip zla i dobra. Jer je Bog jedina apsolutna stvarnost, a đavo je stvorenje.
Ne uspoređuje se on s Bogom, on je naš neprijatelj. Ja ga prepoznajem u kušnjama, u napastima, u svim negativnostima koje dolaze u trenutku kada je čovjek skloniji učiniti zlo nego dobro, u ovisnostima o drogi, kocki, alkoholu... On se koristi našim slabostima da zakomplicira našu situaciju u težnji za dobrim i srećom. Droga je, recimo, apsolutno đavolska. A u opasnosti je i seksualnost kao nevjera, promiskuitet i lako se može upasti u zamku.
• Ali takvim ljudima ne treba egzorcizam?
- Ne treba im egzorcizam, ali im treba molitva oslobođenja. Ima situacija kada bih mogao reći da se radi o krajnjim oblicima, odnosno o prisutnosti zloga, đavla u ljudskom životu, tj. kada je kao neka druga osoba u čovjeku. I to zovemo opsjednuće jer kao da ga ta druga osoba vlada njime.
• Postoji li razlika između opsjednuća, tj. kad je netko u napasti i zaposjednuća kad je u vlasti zloga?
- Nisam prihvatio točno neki rječnik kojim bih to definirao. Recimo, kad nekoga muče prisilne misli, nikako da izađe iz njih, kao i prisilne radnje koje traju neko vrijeme, ne bih rekao da je to kompletno opsjednuće đavolsko. Premda katkad đavo pusti čovjeka na miru. No, ima ljudi koji su opsjednuti đavlom, ali žive takvim stilom života da se to i ne pokazuje. Pa odreagiraju tek kada pokrenu neki duhovni proces.
• Reagiraju na sveto?
Kad svećenik moli otklinjanje, onda moli i za zaštitu svih prisutnih. Ja to jako ozbiljno shvaćam jer đavo može na duhovnom planu to iskoristiti.
- Kad požele molitvu, pomoć Božju, kad požele sakramente onda se to može manifestirati i lakše dijagnosticirati. Ako čovjek živi raspušteno, pokvareno i kriminalno, nije daleko od opsjednuća jer đavo vlada njime. Ali kada se netko želi tomu oteti ili traži duhovnu pomoć u vjeri, onda se to može jače očitovati.
• I onda nastupate vi egzorcisti, odnosno svećenici s većom duhovnom snagom od prosjeka?
- U prvim kršćanskim vremenima svaki je vjernik, pogotovo službenik Crkve, mogao biti egzorcist. Nije to bilo tako nebulozno i misteriozno kao danas. Neki su bili notari, neki čitači, posluživači, a neki su bili egzorcisti. To je pripadalo nižim redovima hijerarhije.
• Bili su kao liječnici opće prakse u duhovnome smislu?
- Poslije se otkrivalo da je to mučniji i teži posao koji treba veću zaštitu i duhovnost pa je bio potreban mandat. Čovjek koji se time bavi mora osjećati da to ne radi na svoju ruku, da to nije ništa privatno...
• Ali ima vjernika koji to rade upravo na svoju ruku i bez svećenika!
- To je malo neoprezno s njihove strane. Poznati su ’privatni egzorcizmi’ vjernika gdje se oni služe nekim formulama koje su bliske obredu egzorcizma. Ja im to ne preporučujem jer izlazi iz normalnoga vjerničkoga konteksta. Bolje je to prepustiti stručnjaku. To se može usporediti s time kao kad neka baba načini pobačaj na selu ili to učini liječnik. I jedno i drugo je zlo, ali ovo može biti opasno po život.
• Kakvih posljedica to može imati za čovjeka koji ima problema?
- Možda mu i mogu malo pomoći, ali ja se više bojim za one koji to rade jer mogu imati negativan efekt prema sebi. Nisu dovoljno zaštićeni i upućeni i sami mogu doći pod utjecaj zloga. Opsjednuti često moraju biti i fizički sputani kad se za njih moli. I to zbog toga da ne naude sebi i bližnjima.
• Govori se o peterostrukoj snazi?
- Da. Kad svećenik moli otklinjanje, onda moli i za zaštitu svih prisutnih. Ja to jako ozbiljno shvaćam jer đavo može na duhovnom planu to iskoristiti.
• Kako?
- Ne bih rekao da će prijeći iz jednog u drugoga, ali duhovno može nauditi. To su duhovne silnice kod kojih nema pravila.
• Kako izgleda pravi profesionalac egzorcist?
- Prvo, da je delegiran od biskupa. Zašto? Zato što je Isus rekao čuvajte se zloga, đavo je uvijek na djelu, kao ričući lav obilazi koga će proždrijeti, ali je dodao nešto što je jako važno, a to je da Crkvi ni vrata paklena ne mogu nauditi. Zato je važno to prepoznatljivo zajedništvo Crkve. Hijerarhijsko kao u Katoličkoj crkvi, organizirano kao zajednica vjere i ljubavi. To me upozorava da ne radim nešto kao privatni obrtnik, nego stvarno u ime Crkve jer tako nosim zaštitu u toj borbi koja mi je jako važna.
• Potrebna je i neka druga sprema osim te zaštite...
- Biskup traži da je svećenik provjeren čovjek što se tiče njegova svećeničkog rada i života. A sam svećenik mora prije egzorcizma biti predan molitvi i postu kako bi se osobno duhovno pripremio. Molitva daje snagu.
• Kako prepoznati opsjednutost, odnosno, razgraničiti je od psihičkih tegoba?
- Jako teško i zato Crkva danas traži da se u etapama rada s takvim ljudima uključi i liječnik, psihijatar. To je jako važno jer ljudi dođu da vršim egzorcizam nad njima, a možda se radi o shizofreniji, nekim akutnim stanjima koja se mogu psihijatrijski dijagnosticirati.
No ne uvijek pa su mi liječnici znali poslati neke osobe jer su vidjeli da neke stvari graniče s duhovnim, kao što i sam neke ljude uputim i pitam ih idu li liječniku, primaju li kakve lijekove. Ako ne idu, onda neka doista pođu, da se može paralelno raditi. Granice su teško odredljive i iskusni egzorcisti jako su oprezni da doista ustvrde da je bilo opsjednuće. Oni mole egzorcizam i on sigurno pomaže, kao i svaka druga molitva. Ova je malo jača i ne škodi. Više sam je puta molio kad sam za to imao punomoć, jedno vrijeme dok mi je trebalo u Taboru. To je snažna molitva koja oslobađa od zarobljenosti i to je zaista dobro. Svaki svećenik koji se time bavi to će i napraviti. Ja danas ne želim tu službu jer imam previše posla i bez toga, ali ne odbijam ljude koji mi dođu s takvim poteškoćama i molim sve one molitve koje kao svećenik mogu i bez toga moliti. Odnosno, bez punomoći za ezgorcizam koju sad i ne želim niti mi je potrebna. Ali molim neke snažne molitve koje pomažu ljudima da ih Crkva ljubi i da su prihvaćeni i da nisu prepušteni zlu. Kod nekih redovito molim, svaki tjedan i stvari idu naprijed.
• Jeste li imali ’pravi’ egzorcizam?
- Ne bih mogao tako reći, premda sam imao groznih slučajeva.
• Kakvih?
- Bilo je takvih reakcija da čovjeka jedva drži pet snažnih muškaraca, da žena odjedanput progovori muškim glasom, da se progovori nekim jezikom koji nikad nije čuo ili učio jer su to stari jezici. Namjerno počnem latinski postavljati neka pitanja i dobijem odgovor premda osoba ne zna latinski.
• Prepadnete li se u tome trenutku?
- Sada više ne... Ali zna biti neugodno. Nije ni psihijatrima lako s reakcijama njihovih pacijenata.
• Kakav je osjećaj kada dođe do izlječenja?
- Ima slučajeva da otprve uspije. Primjerice, mladić koji je prekinuo školu, nasilan je u kući, fantazira, posve je ’prolupao’ pa i psihijatri kažu da mu nema lijeka jer ni sedativi nisu pomagali. Razgovarao sam s njim i rekao sam mu da bih izmolio molitvu oslobođenja, na što je on mirno rekao neka dođu i otac i ujak jer da bi me možda mogao napasti. Bio je sasvim svjestan. Molili smo, reakcija je bila, ali on se osjećao divno. I danas sam s njim u kontaktu. Kao da je bio u nekoj čudnoj etapi svoga života, kada sobom nije mogao vladati. Ja vjerujem da je Bog djelovao i učinio svoje. A imam ljudi koje pratim mjesecima i godinama i koji prolaze iste reakcije, iste muke. Oni hoće oslobođenje, ali nikako da dođe.
• Što im priječi? Način života?
- Opsjednuće nije bez odnosa sa stilom života. Imao sam posla i s djecom od 10, 11 godina.
• Kako je to moguće? Nije valjda životni stil.
- To se i sam pitam. Situacije su mučne, isti simptomi, potreba za molitvom... Žive u nekoj najneurednijoj mogućoj obiteljskoj situaciji, bez ljubavi, s alkoholizmom, pod opterećenjem. To su ljudski faktori, a reakcije duhovne naravi primjerene su tomu. Ima i svjesnih devijacija: droga, alkohol, okultno... To je taj prostor duhovnog u kojemu se čovjek usuđuje raditi nešto s neizvjesnim rezultatom, s energijom koju ne poznaje i komu se zapravo predaje. Crkva upozorava da je spiritizam, zazivanje duhova, zlo po sebi jer je to sigurno od đavolskoga. U glazbi je danas mnogo sotonističkih poruka i elemenata koji nisu bez principa zla. A mladi to gutaju, cijeli dan im to bubnja u ušima.
• Kako sve to pomiriti s racionalnim?
- To se ne može pomiriti, pogotovo danas kada je svijet još više racionaliziran i ljudi su alergični na duhovna razmišljanja. Empirijski se doživljava zao čovjek, ali se ne ide dalje, u korijene toga zla. Ne želi se vidjeti duhovne korijene. Bog nije stvorio vraga, nego je stvorio anđele, a vrag je nastao. Bog je stvorio čovjeka, a ne kriminalca. Ali je kriminalac nastao. Tko je danas dobar, sutra može biti zao i tomu nije Bog kriv. U slobodi izbora netko može postati đavo. Pitanje dobra i zla duhovna je stvarnost, kao što je to pitanje vjere i ljubavi. Po tome je čovjek viši od svih bića, životinja i biljaka. Ljudima koji vjeruju u duhovno želim pomoći jer i sam u to vjerujem.
• Što kao čovjek prakse kažete na to da se funkcija egzorcista institucionalizira u Zagrebačkoj nadbiskupiji?
- Nadbiskup Bozanić napravio je nešto za čime se dugo osjeća potreba, za što ga pitaju i vjernici i mi svećenici. Svaka biskupija ima pravo ljudima osigurati mogućnost zaštite takvim osobama. Važno je da se ima kamo poslati čovjeka. I sretan sam što je to učinio. To što se skriva ime egzorcista trenutačno je dobro.
• Ne stvara li se tako dodatna mistifikacija?
- Dok se sve ne oformi i ne dobije sigurnost i stabilnost, bolje je da je tako. Poslije neće biti problem znati tko se time bavi, tko će mu biti pomoćnici itd. Budući da još nije profunkcioniralo, možda je bolje da se drži daleko od javnosti.
S fra Zvjezdanom Linićem, egzorcistom i voditeljem Tabora -Kuće susreta u Samoboru odradili smo i ovaj intervju, kao i desetke prije toga, u ležerno-duhovnom stilu kakav samo on zna priuštiti sugovorniku. Bez obzira na to je li novinar na zadatku, polaznik nekog od njegovih seminara ili možda nevoljnik pod opsjednućem.
• Splašnjava li egzorcizam kao top-tema?
- Ne, jer su pristupi ekstremni. S jedne se strane još o tome voli govoriti senzacionalistički.
• Zašto?
Čvrsto vjerujem da postoji Zlo, đavo kao duhovna sila, da su vidljivi i nevidljivi svijet povezani jer nije sva stvarnost ono što vidim. Vjera prvih kršćana upozorava na vjerovanje u vidljivi i nevidljivi svijet koji nije ništa manje stvaran ako ga ja ne vidim.
- Zato što je misteriozno. Za neke je ljude to možda glupo, srednjovjekovno i do kraja zatucano, a s druge strane nečega ima. Ljudi ’njuše’ da ima đavla, da postoji neko zlo u duhovnim prostorima. Čim se negdje govori o tome, meni kao svećeniku to namakne posao.
Čim se negdje nešto izjavi i poveže s mojim imenom, dobivam pozive često bolesnih ljudi kojima ne izbjegavam pomoći ako ikako mogu, premda je riječ više o duševnim, a ne duhovnim problemima.
No ljudima jasno treba reći o čemu je riječ. Čvrsto vjerujem da postoji Zlo, đavo kao duhovna sila, da su vidljivi i nevidljivi svijet povezani jer nije sva stvarnost ono što vidim. Vjera prvih kršćana upozorava na vjerovanje u vidljivi i nevidljivi svijet koji nije ništa manje stvaran ako ga ja ne vidim. I čvrsto vjerujem da u tome nevidljivom svijetu, nošen Biblijom i riječju Božjom, to mogu definirati.
Primjerice, kao što se definiraju anđeli kao osobna i slobodna bića. Ali pazite, vjeru u taj nevidljivi svijet mnogo nam je pokvarila mašta pa govorimo o paklu kao plamenu, vatri i žaru, što kvari teološku viziju pakla jer bit pakla je biti odvojen od Boga koji je izvor svakog života i sreće. Tako smo maštom pokvarili i slike đavla i anđela. Đavla ne možete vidjeti, možete imati neku prikazu i misliti da ste nešto vidjeli.
• Tvrde li ljudi da su ga vidjeli?
- Ma, ja čovjeku vjerujem da je nešto vidio, ali samo onako kao što čovjek može vidjeti. No, sigurno nije vidio ono što je isključivo u dosegu nevidljivog svijeta! Mi jesmo u povezanosti s nevidljivim svijetom, ali volim izbjeći ono što nam servira mašta. Tako dobre anđele zamišljamo na slikama umjetnika s krilima, kao dobre ljude..., ali to nije to i tako samo možemo sve pokvariti. Tako je i sa zlim duhovima. Zaboravlja se da su oni uvijek stvorenja i krajnje je pogrešno uspoređivati đavla s Bogom kao princip zla i dobra. Jer je Bog jedina apsolutna stvarnost, a đavo je stvorenje.
Ne uspoređuje se on s Bogom, on je naš neprijatelj. Ja ga prepoznajem u kušnjama, u napastima, u svim negativnostima koje dolaze u trenutku kada je čovjek skloniji učiniti zlo nego dobro, u ovisnostima o drogi, kocki, alkoholu... On se koristi našim slabostima da zakomplicira našu situaciju u težnji za dobrim i srećom. Droga je, recimo, apsolutno đavolska. A u opasnosti je i seksualnost kao nevjera, promiskuitet i lako se može upasti u zamku.
• Ali takvim ljudima ne treba egzorcizam?
- Ne treba im egzorcizam, ali im treba molitva oslobođenja. Ima situacija kada bih mogao reći da se radi o krajnjim oblicima, odnosno o prisutnosti zloga, đavla u ljudskom životu, tj. kada je kao neka druga osoba u čovjeku. I to zovemo opsjednuće jer kao da ga ta druga osoba vlada njime.
• Postoji li razlika između opsjednuća, tj. kad je netko u napasti i zaposjednuća kad je u vlasti zloga?
- Nisam prihvatio točno neki rječnik kojim bih to definirao. Recimo, kad nekoga muče prisilne misli, nikako da izađe iz njih, kao i prisilne radnje koje traju neko vrijeme, ne bih rekao da je to kompletno opsjednuće đavolsko. Premda katkad đavo pusti čovjeka na miru. No, ima ljudi koji su opsjednuti đavlom, ali žive takvim stilom života da se to i ne pokazuje. Pa odreagiraju tek kada pokrenu neki duhovni proces.
• Reagiraju na sveto?
Kad svećenik moli otklinjanje, onda moli i za zaštitu svih prisutnih. Ja to jako ozbiljno shvaćam jer đavo može na duhovnom planu to iskoristiti.
- Kad požele molitvu, pomoć Božju, kad požele sakramente onda se to može manifestirati i lakše dijagnosticirati. Ako čovjek živi raspušteno, pokvareno i kriminalno, nije daleko od opsjednuća jer đavo vlada njime. Ali kada se netko želi tomu oteti ili traži duhovnu pomoć u vjeri, onda se to može jače očitovati.
• I onda nastupate vi egzorcisti, odnosno svećenici s većom duhovnom snagom od prosjeka?
- U prvim kršćanskim vremenima svaki je vjernik, pogotovo službenik Crkve, mogao biti egzorcist. Nije to bilo tako nebulozno i misteriozno kao danas. Neki su bili notari, neki čitači, posluživači, a neki su bili egzorcisti. To je pripadalo nižim redovima hijerarhije.
• Bili su kao liječnici opće prakse u duhovnome smislu?
- Poslije se otkrivalo da je to mučniji i teži posao koji treba veću zaštitu i duhovnost pa je bio potreban mandat. Čovjek koji se time bavi mora osjećati da to ne radi na svoju ruku, da to nije ništa privatno...
• Ali ima vjernika koji to rade upravo na svoju ruku i bez svećenika!
- To je malo neoprezno s njihove strane. Poznati su ’privatni egzorcizmi’ vjernika gdje se oni služe nekim formulama koje su bliske obredu egzorcizma. Ja im to ne preporučujem jer izlazi iz normalnoga vjerničkoga konteksta. Bolje je to prepustiti stručnjaku. To se može usporediti s time kao kad neka baba načini pobačaj na selu ili to učini liječnik. I jedno i drugo je zlo, ali ovo može biti opasno po život.
• Kakvih posljedica to može imati za čovjeka koji ima problema?
- Možda mu i mogu malo pomoći, ali ja se više bojim za one koji to rade jer mogu imati negativan efekt prema sebi. Nisu dovoljno zaštićeni i upućeni i sami mogu doći pod utjecaj zloga. Opsjednuti često moraju biti i fizički sputani kad se za njih moli. I to zbog toga da ne naude sebi i bližnjima.
• Govori se o peterostrukoj snazi?
- Da. Kad svećenik moli otklinjanje, onda moli i za zaštitu svih prisutnih. Ja to jako ozbiljno shvaćam jer đavo može na duhovnom planu to iskoristiti.
• Kako?
- Ne bih rekao da će prijeći iz jednog u drugoga, ali duhovno može nauditi. To su duhovne silnice kod kojih nema pravila.
• Kako izgleda pravi profesionalac egzorcist?
- Prvo, da je delegiran od biskupa. Zašto? Zato što je Isus rekao čuvajte se zloga, đavo je uvijek na djelu, kao ričući lav obilazi koga će proždrijeti, ali je dodao nešto što je jako važno, a to je da Crkvi ni vrata paklena ne mogu nauditi. Zato je važno to prepoznatljivo zajedništvo Crkve. Hijerarhijsko kao u Katoličkoj crkvi, organizirano kao zajednica vjere i ljubavi. To me upozorava da ne radim nešto kao privatni obrtnik, nego stvarno u ime Crkve jer tako nosim zaštitu u toj borbi koja mi je jako važna.
• Potrebna je i neka druga sprema osim te zaštite...
- Biskup traži da je svećenik provjeren čovjek što se tiče njegova svećeničkog rada i života. A sam svećenik mora prije egzorcizma biti predan molitvi i postu kako bi se osobno duhovno pripremio. Molitva daje snagu.
• Kako prepoznati opsjednutost, odnosno, razgraničiti je od psihičkih tegoba?
- Jako teško i zato Crkva danas traži da se u etapama rada s takvim ljudima uključi i liječnik, psihijatar. To je jako važno jer ljudi dođu da vršim egzorcizam nad njima, a možda se radi o shizofreniji, nekim akutnim stanjima koja se mogu psihijatrijski dijagnosticirati.
No ne uvijek pa su mi liječnici znali poslati neke osobe jer su vidjeli da neke stvari graniče s duhovnim, kao što i sam neke ljude uputim i pitam ih idu li liječniku, primaju li kakve lijekove. Ako ne idu, onda neka doista pođu, da se može paralelno raditi. Granice su teško odredljive i iskusni egzorcisti jako su oprezni da doista ustvrde da je bilo opsjednuće. Oni mole egzorcizam i on sigurno pomaže, kao i svaka druga molitva. Ova je malo jača i ne škodi. Više sam je puta molio kad sam za to imao punomoć, jedno vrijeme dok mi je trebalo u Taboru. To je snažna molitva koja oslobađa od zarobljenosti i to je zaista dobro. Svaki svećenik koji se time bavi to će i napraviti. Ja danas ne želim tu službu jer imam previše posla i bez toga, ali ne odbijam ljude koji mi dođu s takvim poteškoćama i molim sve one molitve koje kao svećenik mogu i bez toga moliti. Odnosno, bez punomoći za ezgorcizam koju sad i ne želim niti mi je potrebna. Ali molim neke snažne molitve koje pomažu ljudima da ih Crkva ljubi i da su prihvaćeni i da nisu prepušteni zlu. Kod nekih redovito molim, svaki tjedan i stvari idu naprijed.
• Jeste li imali ’pravi’ egzorcizam?
- Ne bih mogao tako reći, premda sam imao groznih slučajeva.
• Kakvih?
- Bilo je takvih reakcija da čovjeka jedva drži pet snažnih muškaraca, da žena odjedanput progovori muškim glasom, da se progovori nekim jezikom koji nikad nije čuo ili učio jer su to stari jezici. Namjerno počnem latinski postavljati neka pitanja i dobijem odgovor premda osoba ne zna latinski.
• Prepadnete li se u tome trenutku?
- Sada više ne... Ali zna biti neugodno. Nije ni psihijatrima lako s reakcijama njihovih pacijenata.
• Kakav je osjećaj kada dođe do izlječenja?
- Ima slučajeva da otprve uspije. Primjerice, mladić koji je prekinuo školu, nasilan je u kući, fantazira, posve je ’prolupao’ pa i psihijatri kažu da mu nema lijeka jer ni sedativi nisu pomagali. Razgovarao sam s njim i rekao sam mu da bih izmolio molitvu oslobođenja, na što je on mirno rekao neka dođu i otac i ujak jer da bi me možda mogao napasti. Bio je sasvim svjestan. Molili smo, reakcija je bila, ali on se osjećao divno. I danas sam s njim u kontaktu. Kao da je bio u nekoj čudnoj etapi svoga života, kada sobom nije mogao vladati. Ja vjerujem da je Bog djelovao i učinio svoje. A imam ljudi koje pratim mjesecima i godinama i koji prolaze iste reakcije, iste muke. Oni hoće oslobođenje, ali nikako da dođe.
• Što im priječi? Način života?
- Opsjednuće nije bez odnosa sa stilom života. Imao sam posla i s djecom od 10, 11 godina.
• Kako je to moguće? Nije valjda životni stil.
- To se i sam pitam. Situacije su mučne, isti simptomi, potreba za molitvom... Žive u nekoj najneurednijoj mogućoj obiteljskoj situaciji, bez ljubavi, s alkoholizmom, pod opterećenjem. To su ljudski faktori, a reakcije duhovne naravi primjerene su tomu. Ima i svjesnih devijacija: droga, alkohol, okultno... To je taj prostor duhovnog u kojemu se čovjek usuđuje raditi nešto s neizvjesnim rezultatom, s energijom koju ne poznaje i komu se zapravo predaje. Crkva upozorava da je spiritizam, zazivanje duhova, zlo po sebi jer je to sigurno od đavolskoga. U glazbi je danas mnogo sotonističkih poruka i elemenata koji nisu bez principa zla. A mladi to gutaju, cijeli dan im to bubnja u ušima.
• Kako sve to pomiriti s racionalnim?
- To se ne može pomiriti, pogotovo danas kada je svijet još više racionaliziran i ljudi su alergični na duhovna razmišljanja. Empirijski se doživljava zao čovjek, ali se ne ide dalje, u korijene toga zla. Ne želi se vidjeti duhovne korijene. Bog nije stvorio vraga, nego je stvorio anđele, a vrag je nastao. Bog je stvorio čovjeka, a ne kriminalca. Ali je kriminalac nastao. Tko je danas dobar, sutra može biti zao i tomu nije Bog kriv. U slobodi izbora netko može postati đavo. Pitanje dobra i zla duhovna je stvarnost, kao što je to pitanje vjere i ljubavi. Po tome je čovjek viši od svih bića, životinja i biljaka. Ljudima koji vjeruju u duhovno želim pomoći jer i sam u to vjerujem.
• Što kao čovjek prakse kažete na to da se funkcija egzorcista institucionalizira u Zagrebačkoj nadbiskupiji?
- Nadbiskup Bozanić napravio je nešto za čime se dugo osjeća potreba, za što ga pitaju i vjernici i mi svećenici. Svaka biskupija ima pravo ljudima osigurati mogućnost zaštite takvim osobama. Važno je da se ima kamo poslati čovjeka. I sretan sam što je to učinio. To što se skriva ime egzorcista trenutačno je dobro.
• Ne stvara li se tako dodatna mistifikacija?
- Dok se sve ne oformi i ne dobije sigurnost i stabilnost, bolje je da je tako. Poslije neće biti problem znati tko se time bavi, tko će mu biti pomoćnici itd. Budući da još nije profunkcioniralo, možda je bolje da se drži daleko od javnosti.
bglavac
irida
edin.kecanovic
